Za početak ovo: desni populisti iz „Alternative za Njemačku" (AfD) ne nude ništa, ali apsolutno ništa po pitanju rješavanja problema u zemlji. Njihova jedina tema: izbjeglice su krive za sve. Oni ništa ne poduzimaju kad se na njihovim demonstracijama pokazuje „Hitlerov pozdrav", oni šute kad se napada židovske restorane. Druge teme, poput stambene situacije ili socijalnih pitanja, njih jednostavno ne zanimaju.
AfD na istoku ispred CDU-a
Ali u najnovijoj anketi Deutschlandtrend TV-postaje ARD, AfD je prvi put ispred SPD-a, slavne, najstarije njemačke stranke. I to je samo trenutna situacija u razvoju stanja – koji još nije okončan. U saveznim pokrajinama na istoku Njemačke AfD je u nekim anketama već na prvom mjestu, ispred CDU-a.
Pa ipak: 82% ispitanika ARD-ove ankete ne podržava AfD. Pogled u druge europske zemlje pokazuje da stanje u Njemačkoj i nije tako loše. U Italiji su populisti na vlasti. U Mađarskoj i Poljskoj vladaju nacionalisti. A u Washingtonu bjesni Donald Trump.
Svi birači AfD-a su desni ekstremisti?
18 posto birača svoj bi glas dakle dalo AfD-u. Stranci koja je antidemokratska, ksenofobna, puna predrasuda, bez trunke empatije prema manjinama. Stranka koja pod znak pitanja državni poredak. Dijeli li tih 18% ljudi to mišljenje?
Vjerojatno ne. Kad se u Chemnizu, što se stvarno dogodilo, tisuće građana priključe demonstraciji na kojoj se veliča Adolfa Hitlera i poziva na otpor državi, onda je to samo po sebi grozno. Ali to je i znak da ljudi nemaju drugu mogućnost ili mjesto na kojem bi „istresli" svoj bijes, svoje frustracije. Ne radi se tu samo o azilantima i problemima oko suživota – ali i o njima. Radi se o poštovanju, o osjećaju da ih se shvaća ozbiljno – dok u sve nesigurnijem svijetu rastu strahovi.
Već odavno su sve stranke zanemarile bitne teme: stambenu situaciju, socijalnu nejednakost. U takvoj situaciji gdje vlada latentno nezadovoljstvo, uvijek su u povijesti, bez obzira gdje, profitirali oni koji su pojednostavljivali stvari, oni koji su huškali. U poslijeratnoj Njemačkoj, najprije na zapadu, to je bilo drugačije. Nakon katarze zbog stravičnih zločina nacista, velika većina Nijemaca je težila ravnoteži, suzdržavanju, manje polarizirajućih debata. Sad je to drugačije. Posvuda se osjeća razdraženost, na ulicama, u gradovima.
Razgovor, razgovor, razgovor
Stara, etablirana politika daje doprinos na svoj način: otvoreno se svađa, mjesecima, bez stvarnih rješenja – oko politike azila. I prešućuje da već odavno postoji konsenzus u vladi oko toga da se granice Europe praktički zatvori. I svi vide da se tu radi i o osobnim obračunima, primjerice između kancelarke i njezinih kritičara u vlastitim redovima, prije svih iz bavarskog CSU-a. I mi, mediji, jedva da još uspijevamo predstaviti motive onog dijela stanovništva koje bira AfD, ali ne simpatizira desne ekstremiste.
Što je sad potrebno? Društvo mora ponovno naučiti razgovarati. Staloženi ljudi u svim etabliranim strankama, a njih itekako ima, sad se moraju suprotstaviti svojim bukačima pred mikrofonima – i braniti demokraciju. A mediji? Moraju se sjetiti jednog starog, dobrog načela: izvještavati. I ne smiju biti aktivist – pa čak ni za dobru stvar.