Komentar: Religioznost nije problem
10. siječnja 2015Vrijeme je za priznanje: ja sam katolički kršćanin. I to sam rado. Moja vjera daje mi snagu. I dobar osjećaj da sam više od puke ćudi prirode, više od pukog biološkog slučaja koji je došao iz ničega i koji će se opet u ničemu izgubiti. Ja sam slika i prilika Boga, kojeg židovi nazivaju Jahve, a muslimani Alah. Tako to stoji u Knjizi Postanka, koja je sveta židovima i kršćanima. I zato ja, baš kao i svi drugi ljudi, imam dostojanstvo. Dostojanstvo koje je nepovredivo. Pažnja i zaštita tog dostojanstva je obveza državne sile. To nije slučajno, to baš zato i stoji već u prvoj rečenici članka 1. Njemačkog ustava.
Država štiti moju vjeru
Kome takav oslonac u vjeri ne treba, molim lijepo. Slobodna zapadna društva nikoga ne prisiljavaju da vjeruje u nešto određeno ili da uopće vjeruje. Pa čak i ako je njemačkoj državi potpuno svejedno koje sam ja vjere, ona je ipak na strani svih vjernika: država jamči "nesmetano prakticiranje religije". I to stoji na samom početku Ustava. Iz tog razloga ja, na primjer, ne moram prihvatiti da se na božićnoj misi na oltar katedrale u Kölnu popne jedna razgolićena mlada žena i počne vikati "I am God" (engl.: ja sam Bog). Već se mogu radovati tome da je ona pred sudom osuđena na plaćanje masne novčane kazne.
Ali neke druge stvari moram prihvatiti. Pa čak i onda kad me to jako ljuti. Kad se blati stvari koje su mi važne, pa čak i svete. Kad se, na primjer, neukusno šali na račun Isusa. Ili kad se objavi fotomontažu pape na kojoj poglavar Rimokatoličke crkve na svojoj odjeći ima mrlju od urina, s popratnim tekstom: "Pronađeno propusno mjesto u Vatikanu". Nijedan kabaretist ili karikaturist nekog satiričkog magazina zbog toga u Njemačkoj nije završio u zatvoru. Zato što takve provokacije spadaju pod slobodu govora, umjetnosti i medija. Ja se s njima kao pobožni kršćanin ne moram baviti. Ne moram ići na kabaretističke večeri, a ako i odem na njih mogu ih napustiti prije kraja predstave. Ne moram čitati takve magazine, a niti ih moram kupovati. Kao obrazovani kršćanin tješim se s jednim Goetheovim citatom: "Ljudi ničim toliko jasno ne pokazuju svoj karakter kao time što im je smiješno."
Sve je to nasljeđe epohe koju povjesničari nazivaju "prosvjetiteljstvo". Pojednostavljeno govoreći radi se o "poslovnom odnosu" koji počiva na uzajamnosti: ja imam slobodu vjerovati u što želim, zauzvrat prihvaćam slobodu drugih da o tomu kažu što žele. Ili još kraće: moje pravo na toleranciju prema onima koji vjeruju u nešto drugo. Samo, osobno vrijeđati me nitko ne smije. A kuće božje, bez obzira radilo se o crkvama, sinagogama, džamijama ili budističkim hramovima, su zaštićene prostorije. Već oko 300 godina Europa i Sjeverna Amerika imaju odlična iskustva s tim načelom.
Nema reduciranja tolerancije
"Prosvijećeni Zapad" ne može i ne smije pritom raditi ustupke i reducirati toleranciju. Tko ovdje želi živjeti, taj mora poštivati ta pravila. Nije to nikakav pretjeran zahtjev, iako to konzervativnim kršćanima ponekad može tako izgledati, baš kao i radikalnim muslimanima. Tko koristi silu kako bi ostvario religiozne ciljeve ili "maknuo" protivnike vlastite vjere, u godini 2015. ionako napušta svaku civilizacijsku domenu. To tako ne vide samo gotovo svi kršćani Europe, već i više od 90% muslimana koji žive ovdje. Oni koji su već odavno shvatili da pravila koja vrijede u mnogim islamskim zemljama, nemogućim čine otvoreno prakticiranje njihove vjere u Europi. Oni koji baš zato cijene europsku toleranciju.
Ono što podjednako vrijeđa vjernike muslimane i mene je kada brutalna djela nekolicine radikalnih luđaka diskreditiraju cijelu jednu religiju i religioznost. Kada se u danima poput ovih tvrdi da je svijet bez vjere u Boga bolji svijet. Zato što, kako se tvrdi, religioznost ionako uvijek skreće u radikalnost. Ne! Protiv toga se ograđujem! Moja vjera mi je nešto jako vrijedno i neću dozvoliti da mi ju netko oduzme. Moj muslimanski susjed, uzgred, istog je mišljenja kao i ja.