Rat koji nitko ne želi
13. 11.2015. za Francusku je bio ono što je 11.9.2001. bio za SAD. Povlačenje te paralele je logično i legitimno. Tada, a i sad, Njemačka je svojim saveznicima koje su napali fanatični islamisti obećala solidarnost. To je ljudski i politički razumljiva gesta, ali – mora li to obećanje nužno značiti i sudjelovanje u svim mogućim vojnim akcijama? Odgovor glasi: ne! Bezuvjetna solidarnost može voditi i u slijepu poslušnost.
Najgori primjer za to je rat u Iraku 2003., u kojem Njemačka srećom nije sudjelovala. Dvojbe tadašnje „crveno-zelene“ njemačke savezne vlade temeljile su se na avanturističkoj argumentaciji SAD-a da režim Sadama Husseina posjeduje bezgranične arsenale oružja za masovno uništavanje. Kasnije se ispostavilo da je to bila drska laž. Ovaj put o tome nema govora. Prijetnja zvana IS je konkretna i može se dokazati.
Neuspješna strategija vojnih intervencija
Niko ne osporava ubilački i duboko anti-ljudski karakter ove terorističke skupine. Vladarima IS-a i njihovim pomagačima širom svijeta ništa nije sveto – ni tuđi život, a ni vlastiti, ako ga treba žrtvovati za navodno viši cilj. Samoubilački atentati kao oni u Parizu spadaju u najopasnije oružje samozvanih božjih ratnika. Zbog toga su oni tako neuračunljivi. Mogu napasti u svako doba i na svakom mjestu. To znaju svi. I pored toga, njemačka vlada iluzorno vjeruje da se IS može pobijediti intenziviranjem zračnih napada. Vlada je pribjegla svojevrsnom samozavaravanju. Već mjesecima Amerikanci i Francuzi bombardiraju neprijateljske položaje, a odnedavno to čine i Rusi i Britanci. Unatoč tome, područje vladavine i utjecaja IS-a se nije bitno smanjilo.
Zašto bi tu situaciju trebalo promijeniti 1.200 njemačkih vojnika i nekoliko zrakoplova tipa Tornado? Neovisni vojno-politički stručnjaci izražavaju velike sumnje u uspjeh te intervencije. Tome treba dodati i pravne nedoumice koje također nisu raščišćene. Čak i kada bi jednog dana bile uništene strukture terorističke mreže, to ne bi bilo jamstvo da će se ta regija smiriti. Duga je lista neuspjelih vojnih intervencija u ovom, još mladom, stoljeću: Afganistan, Irak, Libija – sve „propale“ države na čijem tlu je rastao i raste novi teror. Da i ne govorimo o Siriji, gdje se odjednom nazire formiranje vojnih alijansi koje su do prije samo nekoliko tjedana izgledale potpuno nemoguće.
Kolebljiv odnos prema Assadu
Tko je mogao samo pomisliti da će Zapad opet htjeti imati posla s krvnikom poput Assada? Samo ta promjena kursa pokazuje koliko je politika Zapada – i time i Njemačke – izraz nemoći i očaja. Njemačka vlada je stigla u slijepu ulicu. Ona zna da je vojna intervencija na koju se odlučila, povezana s velikim rizicima – kako za vojnike tako i za lokalno stanovništvo. Naravno da će se povećati i opasnost od terorističkih napada IS-a i na njemačkom tlu. Ta banda ubojica i njeni potencijalni ratnici žive i među nama u Njemačkoj. Jeziv primjer su napadi u Parizu, gdje su u ubilački pohod pošli većinom francuski atentatori s muslimanskim „backgroundom“
Njemačka će tako iz iskrene i čestite solidarnosti sudjelovati u ratu za koji nema ni politički ni vojno uvjerljivih argumenata. Vlada i zastupnici Bundestaga koji su glasali za tu intervenciju nisu htjeli ispasti kukavice – ali u toj odluci, koja nikome nije lako pala, skrivena je i ljudska tragedija. Zov savjesti je bio jači kod pristalica vojne intervencije nego kod njenih protivnika. Ali, ni ovi potonji ne bi trebali pomisliti da su svojim odbijanjem rekli sve. Jer, ni oni nemaju uvjerljivu alternativu koju bi mogli ponuditi.