Mateo Renzi je već drugi premijer jedne države EU-a koji ove godine mora otići s te funkcije nakon referenduma. Najprije britanski premijer Cameron, a sad i on. Obojica su pali pred koalicijom bijesnih građana, lijevih i desnih populista i onih koji odbacuju reforme. U ostatku EU-a pale se alarmi i gore crvene lampice jer su populisti nastavili fatalni niz pobjeda. „Viva Trump, viva Putin, viva Le Pen", piše na Twitteru Mateo Salvini, šef desno-ekstremne stranke Lega Nord, čovjek koji bi inače odcijepio sjever Italije. Čovek jednostavno ne može povjerovati na kakav je nivo spala politička utakmica.
A posljedice?
Naravno da se bez pogovora mora poštovati demokratsku odluku koju je donijelo 60 posto Talijana i to uz visoku izlaznost na birališta. Pa ipak, teško je razumjeti razloge za nastanak ovakvog „potresa". Renzija su „potjerali" bijesni, frustrirani, zapostavljeni, ali i oni koji su do sada profitirali od dijelom korumpiranog sustava. Jesu li promislili o posljedicama? Imaju li bolje recepte? Ionako slabašna privreda neće ojačati u vremena nesigurnosti. Koji investitor ide u zemlju u kojoj na sljedećim izborima može pobijediti anti-političar Beppe Grillo iz protestnog pokreta Pet zvijezda?
Mateo Renzi je u velikoj mjeri sam kriv za situaciju u kojoj se našao. On je politički hazarder koji se ne boji rizika. Kada je uvjerljivo dobio europske izbore 2014. osjećao se dovoljno snažnim da pređe na rulet s većim ulogom, da krene u reformu Ustava. Uz tu reformu je vezao soju političku sudbinu i time dao talijanskom narodu priliku da glasa o povjerenju vladi. Kada su ankete pokazale da je to bilo preuranjeno, Renzi je malodušno pokušao povući obećanje. Rekao je kako se, eto, ne radi o njegovoj političkoj sudbini nego o Italiji. To objašnjenje birači nisu kupili. Opozicija, prije svih vrhovni populist Grillo, tu je vidjela svoju šansu. Grillo je također išao na sve ili ništa i uvjeravao Talijane da ih Renzi hoće prevariti i ukinuti demokraciju. Naravno da je to budalaština, baš kao i cio nadmeni program ovog komičara i blogera.
Renzi je pokušao skresati talijanski politički aparat, i ubrzati ga. Učinio je to previše arogantno i samodopadljivo. Namjera je u načelu bila ispravna, iako, kako kažu mnogi stručnjaci i politolozi, nije svaki detalj bio dobar. Ali Renzi je htio pokazati da su moguće promjene okoštalog i dijelom korumpiranog sustava. Od toga za sada nema ništa. Renzi mora preuzeti odgovornost za svoj riskantni kurs, i nije jedini koji će to morati.
Italija na cjedilu?
Financijski svijet i ulagači će kazniti privredu Italije i ostaviti njene banke na cjedilu. Italija bi čak ponovo mogla u recesiju. Veliki dugovi će još narasti. Italija će postati europski problem. Europskoj uniji je samo to nedostajalo, nakon odluke o Brexitu i još neriješene grčke problematike. U najgorem slučaju će Italija dobiti jednogodišnji tehnički kabinet, što znači godinu dana zastoja do redovnih izbora. Ukoliko izbori budu prije, velika je šansa da Grillove populističke trupe preuzmu uzde moći. Grillo, koji stalno širi bijes i koristi frustraciju, želi napustiti monetarnu uniju. To bi vjerovatno bio kraj eura jer je Italija treća po veličini država eurozone i u europski budžet uplaćuje više nego što iz njega uzima.
Za razliku od drugih država EU-a, u Italiji populisti nisu u prvi plan isticali ksenofobiju, nacionalizam ili izbjegličku krizu. Usprkos tome, šamar talijanskoj vladi predstavlja vjetar u leđa za Gerta Wildeersa u Nizozemskoj ili Marin Le Pen u Francuskoj. Oboje će početkom sljedeće godine plitkim parolama krenuti u lov na glasove. Odatle populistički virus može preći i u Njemačku. Najesen će samoprozvana Alternativa za Njemačku pokušati mobilizirati ogorčene građane. Talijani su joj u tome neizravno pomogli.