Ne moraju se koristiti te riječi, ali analitički uzevši, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas je čitavu stvar sažeo ispravno: povijesni sporazum Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata se lako može vidjeti i kao "izdaja" palestinske stvari.
Abu Dhabi je bez neke nužde pristao na sporazum koji doduše znači zamrzavanje, ali ne i kraj izraelskih planova aneksije palestinskih područja - što se izraelski premijer Benjamin Netanjahu požurio dodati odmah nakon što je sporazum bio objavljen.
Već tu se postavlja pitanje, jesu li Emirati u tajnim pregovorima sa Izraelom i SAD ipak mogli izvojevati više za svoju "palestinsku braću". Očito im to nije bilo toliko važno. Oni imaju druge strateške prioritete, a njihova navodna solidarnost sa Palestincima je puko licemjerje.
To je nepravedno i gorko za Palestince. Ali odgovara trendu koji se jasno vidi: za arapske zemlje više nije Izrael najopasniji protivnik nego su to prije svega Iran - i sve više Turska - koji se guraju u njihovu regiju. Zaustaviti te rivale je najviši prioritet. Osobito kad je riječ o Iranu je tu Izrael prirodni - i istovremeno izuzetno atraktivni partner: to je zemlja na samom vrhu vojne i tehnološke razine. A on pak u Iranu - i njegovim saveznicima u Siriji, Libanonu, Iraku, Jemenu i u Palestinskim područjima, opravdano vidi najveću prijetnju vlastitoj sigurnosti.
Je li moglo drugačije?
Moglo se očekivati i da će Teheran i Ankara najoštrijim riječima osuditi ovaj sporazum. On tim zemljama, doduše, ostavlja i mogućnost da se pred čitavim muslimanskim svijetom predstavljaju kao nepokorivi saveznici Palestinaca. No, i kod njih je "solidarnost" s Palestincima tek jeftina krinka: u stvarnosti su im jedino važni vlastiti interesi i položaj u regiji.
Istina je i da su Palestinci zapravo već odavno izgubili bitku za stvaranje doista neovisne države pored Izraela. Tako nešto jednostavno više nije tema međunarodne politike. Tome nije samo uzrok izraelska politika naseljavanja, promjena prioriteta arapskog svijeta ili američki predsjednik Trump koji svakako želi ostvariti neke bodove u predizbornoj borbi. Razlog je i nemogućnost palestinskog vodstva koje već desetljećima ne uspijeva predstaviti vlastitu viziju, viziju koja se ne bi svela na puke prosvjede i nasiljenego koja bi bila realna alternativa za koju bi se dobila međunarodnu potpora.
Zato je barem djelomično i njihova krivica kad se na Bliskom istoku stvaraju novi savezi koji ne odgovaraju palestinskim interesima. Jer uskoro se može očekivati da i druge države, osobito iz područja Perzijskog zaljeva, sklope mir s Izraelom.
Za Palestince je to tragedija. Za ostatak regije zapravo dobar znak.