Komentar: Njemačka vodeća kultura? Svakako!

Na pojam vodeće kulture ili kulture vodilje ili vodećeg svjetonazora ili njemačkog identiteta, kako god glasio prijevod pojma Leitkultur, u Njemačkoj mnogi reagiraju izuzetno osjetljivo. I to prije svega kada ovaj pojam u raspravu uvedu konzervativci. Tada skeptici njuše uzdizanje njemačkog i mononokulture, a sve to na uštrb jedne šarene i raznolike Njemačke. Ovakvi refleksi su donekle i razumljivi ako se uzme u obzir činjenica da su pojam vodeće kulture populisti toliko često puta dosad zlorabili do krajnosti. Kada Alternativa za Njemačku (AfD) govori o vodećoj kulturi, tada joj je na prvom mjestu pokušaj ograničavanja od ostalih. I u njihovom programu stoji rečenica koja izražava želju za „vodećom njemačkom kulturom umjesto multi-kulturalizmom".

Ovakva vrsta podjele je ministru unutarnjih poslova Thomasu de Maizièreu (Kršćansko-demokratska unija CDU) strana. Njegova lista od deset točaka objavljena u tiražnom „Bildu am Sonntag" i koja definira njegovo viđenje „njemačke vodeće kulture" više ide u smjeru dijaloga između različitih kultura. Da se pritom ne mogu ignorirati vlastita iskustva i prošlost je po njemačkom ministru samo po sebi razumljivo. Zato i nije banalno kada de Maizière njemačke državljane opisuje kao „nasljednike naše prošlosti sa svim usponima i ponorima".

Kršćanski karakter Njemačke je povijesna činjenica

No mnogi, bez obzira jesu li ovdje rođeni ili su se doselili, ne žele prihvatiti to nasljeđe. Kada de Maizière kao dio njemačkog identiteta opisuje i „poseban odnos prema pravu na postojanje Izraela" tada to ne radi zato da bi nekom u glavu utuvio grižu savjesti. Nego se jednostavno radi o odgovornom odnosu prema ovom, najtamnijem razdoblju njemačke povijesti.

63-godišnji kršćanski demokrat na sreću u svom popisu ne zaobilazi ni ambivalentnu ulogu kršćanstva. Ime Martina Luthera je simbol za crkveni raskol. I tu se radi o činjenici, a ne o vrednovanju. Unatoč tomu nije kontradikcija kada se vjera pohvalno opisuje kao vezivno tkivo, a ne klin raskola unutar društva. Pritom treba naglasiti da je poimanje vjere kod de Maizièrea trostruko: crkva, sinagoga, džamija.

No isto tako treba reći da je Njemačka i pola tisućljeća nakon reformacije i dalje zemlja „kršćanskog karaktera". To jasno i glasno reći ne znači obezvređivanje ostalih vjera. To je povijesna činjenica.

Bez traga pametovanju s visoka ili ograničenju

Ministar unutarnjih poslova je napisao mnogo toga o čemu valja razmisliti. To vrijedi i za ukazivanje na vrijednost obrazovanja, odgoja ili pravila međusobnog ophođenja. Ništa u tomu ne zvuči kao pametovanje ili ograničenje. To su samosvjesno iznesena očekivanja. Jedna od završnih rečenica glasi: „Snaga i unutarnja sigurnost vlastite kulture vodi ka toleranciji prema drugima". De Maizière se izrijekom obraća doseljenicima koji imaju izgleda za trajni ostanak u Njemačkoj. Što će se dogoditi ako oni ovu njemačku kulturu „ne upoznaju, niti je ne žele upoznati ili je čak svjesno odbace"? Tada će proces integracije zakazati.

Ove brige su opravdane, a time je opravdan i de Maizièreov istup u smjeru pojma vodeće njemačke kulture. Ovaj istup je u vremenima rastuće podjele u društvu čak i prijeko potreban. Neki će ovaj ministrov istup svrstati pod nazivnik izborne kampanje. I u tomu će biti u pravu. No što govori protiv toga da se političar koji odgovara za unutarnju sigurnosti Njemačke javi za riječ i to u godini u kojoj se održavaju važni parlamentarni izbori? Ništa. Naprotiv, iskazujući brigu za društveno jedinstvo on pokazuje da je dorastao svojoj odgovornosti. I svi su pozvani da se konstruktivno uključe u raspravu.