Komentar: Njemačka se ubija štednjom!

Kritika njemačke izvozne moći nije nova. Nedavno je tako američko ministarstvo financija ustvrdilo da su njemački izvoz i "beskrvni" domaći konzum Nijemaca kočnica europskog gospodarskog rasta. To je vrlo pojednostavljeno gledanje na stvari. Jer i druge članice eurozone profitiraju od njemačkog izvoza tako što Njemačkoj isporučuju usluge i polugotove proizvode i zato što protifitiraju od direktnih ulaganja Njemačke. Moglo bi se štoviše ustvrditi suprotno: bez Njemačke, nekadašnjeg "bolesnika Europe", recesija bi u Europi bila puno veća.

Kazna za desetljeće reformi i odricanja?

Činjenica da Europska komisija sada želi podvrći pozitivnu bilancu njemačkog izvoza jednoj "dubinskoj analizi" u Njemačkoj nailazi na nerazumijevanje, pa čak i ogorčenost. Bi li Njemačka trebala umjetno uništavati svoju tržišnu konkurentnost - na primjer velikim povećanjima troškova plaća - samo da bi jug Europe mogao s njome držati korak? Bi li ona sada trebala biti kažnjena za to što je u deset godina reformi i odricanja od plaća mukotrpno izgradila tu konkurentnost?

Polako, polako - nema potrebe za toliko uzbuđenja. Jer prije dvije godine su ministri financija EU-a, izvukavši lekciju iz krize, između ostalog dogovorili da će pratiti indikatore koji bi mogli pravovremeno ukazati na neke negativne razvoje. Jedan od tih indikatora je i izvozna bilanca. I njemački ministar financija se svojevremeno zalagao za tu odluku - čemu onda sada toliko uzbuđenje?

Zašto se Nijemcima ne troši?

Treba stoga uzeti u zaštitu povjerenika za monetarnu poliku Ollija Rehna koji pokušava smiriti duhove. Nitko, nagašava on, ne želi kritizirati njemačka poduzeća zbog njihovog uspjeha u međunarodnoj tržišnoj utakmici. Planirana dubinska analiza mogućeg razvoja u krivom smjeru ne može naškoditi Njemačkoj, njezin ishod je potpuno otvoren. No ona ne bi trebala biti ni tabu - to ne bi bilo dobro ni za Njemačku niti za Europu.

I doista njemački izvozni uspjesi imaju i svoje ružno naličje. Jer oni nimalo nisu u razmjeru s potražnjom na domaćem tržištu koja bi mogla smanjiti njemački izvozni suficit. Američko ministarstvo financija je s pravom naziva "beskrvnom". Godinama je sindikatima bilo važnije očuvanje radnih mjesta, boriti se za veće plaće su očito zaboravili. Visoke stope poreza i ostala davanja su također mjere koje ne djeluju poticajno na potrošnju.

Premalo investicija

Ali domaća potrošnja ne ovisi samo o privatnom konzumu nego i o investicijama, kako javnim tako i privatnim. A oko toga se svi stručnjaci slažu: Njemačka već godinama pati od velikog manjka investicija. Od 2005. godine obrtničke investicije rastu sporije nego dobit. Posljedica toga je da su poduzeća od 2005. godine 460 milijardi eura stavila "na stranu". Nitko ih ne može prisiliti da taj novac ulažu samo zato što su kamate niske.

Još gore je s javnim investicijama. Znanstveni instituti pokušavaju brojkama izraziti investicijski zastoj i računaju s investicijskim deficitom u infrastrukturu i obrazovanje od 300 milijardi eura. U zadnjih deset godina, navodi OECD, javne investicije u Njemačkoj nisu čak ni pokrivale ono što je trebalo popravljati i zamijeniti novim, na primjer u školama i u cestovnoj mreži. Drugim riječima: Njemačka vozi na rezervi, ona se ubija štednjom.

Odlični izvozni rezultati, dobra stopa rasta i najviši postotak zaposlenih od ponovnog ujedinjenja Njemačke još prikrivaju ovu činjenicu. I to je šteta. Možda bi najavljena "dubinska analiza" Europske unije mogla malo izoštriti fokus za taj problem i učiniti da shvatimo kako je ponekad mudro šutjeti, slušati - i počistiti ispred svog praga.