Komentar: Mevlüde Genç — univerzalni lik majke

Kad god se vozim autocestom A3 u Njemačkoj, postoji izlaz pored kojeg se plašim proći: Solingen. Grad koji je nekada davno bio prvenstveno poznat po svojim noževima i škarama postao je simbol jednog od najgorih zločina iz mržnje u modernoj njemačkoj povijesti.

Bio sam tinejdžer kada je pet nedužnih članova obitelji imigranata iz Turske ubijeno u požaru, koji je podmetnula skupina neonacista. Većina počinitelja tada je bila jedva nešto starija od mene. Kao i većina žrtava.

Brutalni napad natjerao me da preispitam vlastiti identitet između više kultura. Kao relativni stranac u Njemačkoj i ja sam se pitao kako reagirati na tako nečuveno iskazivanje mržnje.

Kad su nakon napada izbili nemiri i proširili se po cijeloj zemlji, sjećam se da sam se zapitao: kako bih trebao reagirati na ovo? Mora li se mržnji suprotstaviti mržnjom? I kamo me sve to vodi?

Otvoreno odbacivanje mržnje

Majka obitelji ubijene u napadu u Solingenu, Mevlüde Genç, preživjela je kako bi dala savršen odgovor na moja pitanja. U požaru koji je 1993. progutao njezin dom izgubila je dvije kćeri, dvije unuke i nećakinju.

Umjesto mržnje Genç je - do kraja života - tražila pomirenje i oprost kao odgovor na ono što se dogodilo njezinoj obitelji. Postala je avangarda mira i pomirenja, čija se velikodušnost možda može usporediti samo s Nelsonom Mandelom i Nadiom Murad.

"Od sada moramo živjeti u bratstvu, skladu i prijateljstvu, zauvijek. Nemam mržnju - ni prema kome", rekla je tijekom jedne od brojnih kampanja za razumijevanje među kulturama i vjerama.

Nepokolebljiva odanost

Njezinom smrću, u 79. godini, krajem listopada, dvije zemlje, Njemačka i Turska, izgubile su uzor - ženu koja se isticala jednostavnim odgovorom na složenu mrežu neprijateljstva prema strancima, koja je u vrijeme napada na njezinu obitelj tek počela uzimati maha u Njemačkoj.

Budući da se niz ciljanih ubojstava ljudi imigrantskog podrijetla dogodio od početka do sredine 2000-ih (poznati su kao tzv. nacionalsocijalističko podzemlje ili NSU-ubojstva), Genç je nastavila apelirati na javnost da reagira s razumom i mjerom, i vjerovati vladi da će kazniti počinitelje i donijeti pravdu žrtvama i njihovim obiteljima.

Ta je vlada, međutim, u najboljem slučaju bila spora u prepoznavanju svih ovih gnusnih zločina kao terorističkih djela: na neki je način čak sukrivac u nizu zataškavanja kako bi se zaštitile njemačke obavještajne službe, koje su mogle spriječiti barem neke od napada.

Genç je usprkos svemu tome vjerovala u svoj čvrsti pacifistički pristup te je širila svoju tihu kampanju za mir sa svakom nagradom koju je dobila, uključujući i najviše odlikovanje u zemlji, Orden zasluga Savezne Republike Njemačke.

Njezino strpljenje i njezino vjerovanje u dobru volju i povjerenje među ljudima utjecali su na njezine postupke daleko više od senzacionalističkih naslova.

Hrabri novi svijet

Svijet se promijenio od napada 1993. - vjerojatno ne na bolje. Umjesto kretanja prema jedinstvu i razumijevanju, polarizacija potiče neliberalnost, sposobnu ispuniti cijele nacije mržnjom.

Ono što je nekoć doslovno bilo neizrecivo, danas izlazi iz usta nekih od najmoćnijih svjetskih vođa. I kamo god se okrenete, migracija se još uvijek smatra prijetnjom koja očito zahtijeva upravljanje i ublažavanje.

Ksenofobni i rasistički napadi i dalje koštaju života ljude diljem svijeta, jer su se nova imena pridružila popisu mjesta od kojih te obuzima jeza: to su Hanau, Christchurch, Chautauqua.

Ovaj popis se, nažalost, i dalje puni.

Što bi uradila Mevlüde Genç?

Obuzima me fizički osjećaj odbojnosti dok upisujem ta imena i shvaćam da zavidim Mevlüde Genç — koja je, unatoč tolikoj boli, ostala vjerna sebi; nikada se nije ni maknula iz svoga grada Solingena unatoč tragediji koju je tamo doživjela.

"Oduvijek sam živjela ovdje, to je moj dom. I dobro i zlo su dio mene", rekla je u intervjuu povodom svog 70. rođendana. "Ostat ću ovdje dok ne umrem."

Volio bih da mogu zadržati njezinu pribranost. Volio bih da imam njezinu sposobnost pribranog suočavanja s nesrećom. Volio bih da mogu jednostavno vjerovati da će se stvari na kraju same od sebe izbalansirati. Volio bih da imena tih mjesta nisu nabijena tolikim strahom.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu