Komentar: Konačno je Deniz doista „free“

U proteklim danima se to već dalo naslutiti: čulo se da su telefonske žice između Berlina i Ankare vruće od poziva, čulo se i o neposrednim razgovorima na primjer njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela ne samo s njegovim turskim kolegom Mevlütom Cavsogluom, nego i sa samim turskim predsjednikom Erdoganom. Turski premijer Binali Yildrim je jučer bio u Berlinu i nakon susreta s Angelom Merkel je u intervjuu za njemačku televiziju izjavio kako „želi oslobađanje" Deniza Yücela.

Rečenica koja ostavlja bez riječi: pa to je bila turska vlada koja je njemačkog dopisnika samovoljno dala uhititi i od onda ga drži u zatvoru bez ikakve optužnice!

Ali prije svega je tu radost. Za Deniza Yücela, kojeg su čitavu godinu podržavali tisuće kolega, prijatelja i rodbine i u Turskoj i u Njemačkoj i koji će konačno moći izaći iz zatvora. Državno odvjetništvo je doduše tražilo zatvorsku kaznu od 18 godina, ali činjenica da ga je sud pustio na slobodu govori drugim jezikom. Nadajmo se.

Malo previše svađa

Naravno da je jedva razlog kako se turski predsjednik Erdogan odjednom poboljšao i sada želi poštivati ljudska prava. I sigurno se tu ne radi o pobjedi pravne države: oslobađanje je bio politički čin, baš kao što je bilo i njegovo uhićenje prije godinu dana. Ne, razlog je mnogo prije činjenica da je Turska morala shvatiti kako se u proteklih mjeseci posvađala i izazvala puno previše sukoba. S Njemačkom zbog uhićenja njemačkih državljana, zbog neopisivih usporedbi s nacizmom koje je izrekao turski predsjednik... I s mnogim drugim državama Europe iz sličnih razloga, s partnerima u NATO-u i SAD zbog napada na kurdske snage u Siriji...

Uhićenje Deniza Yücela pod optužbom da je podržavao teroriste je bilo teško opterećenje odnosa između Turske i Njemačke i sada izgleda da je ono otklonjeno. Ali moramo se sjetiti da ima još njemačkih državljana u turskim zatvorima, također uglavnom pod izmišljenim optužbama.

Erdogan nije svemoćan

Najvažnija vijest, osim slobode za ionako nevinog Yücela, jest vjerojatno ova: moć zabludjelog autokrata Erdogana ipak ima granica, barem kad je riječ o inozemstvu. Zato bi bilo važno da njemačka vlada – i ova trenutna i prije svega buduća – sada ne prijeđe preko svega i u odnosu prema Ankari se počne ponašati kao da se ništa nije dogodilo.

Od neuspjelog puča protiv Erdogana 2016. se skoro sve promijenilo: stanje ljudskih prava u Turskoj je i više nego jadno, članstvo te zemlje u Europskoj uniji je i ne samo zbog toga gotovo isključeno. Zato i prije svega kod poslova s oružjem Berlin mora biti i više nego oprezan, makar je riječ o partneru u NATO savezu. To spada prije u mračnu stranu ovih napora kad je ministar Gabriel u jednom trenutku oslobađanje Yücela izgovorio u istom dahu s novim oružjem za Tursku.

Zadnja šansa Gabriela

Usprkos tome, oslobađanje ovog novinara je ipak i uspjeh za njemačku diplomaciju, ministarstvo vanjskih poslova i njegovog sadašnjeg šefa, socijaldemokrata Sigmara Gabriela. U njegovoj stranci izgleda da baš nikome nije osobito po volji pa tako je još jedva imao šansi ostati na položaju glavnog njemačkog diplomata u još uvijek tek mogućoj novoj koaliciji. Tako je bilo do sada: s ovim uspjehom izvesti Yücela na slobodu, naravno da znatno rastu i šanse Gabrielu ostati na tom mjestu.