Koliko košta bol?
Već je prošlo dvije godine da su pravnici i stručnjaci iz Njemačke i čitave Europe na savjetovanju o sigurnosti u prometu postavili pitanje odštete za rodbinu žrtava koji izgube život u nekoj nesreći. Tadašnji njemački predsjednik Christian Wulff se po tom pitanju na, za svoju funkciju iznenađujući jasan način, založio da se to što prije riješi: regulacijom takvih zahtjeva bi se "pravo proširilo na ljudsku dimenziju".
I stručnjaci su pozivali da se donese odgovarajući zakonski propis: takvu odštetu bližnjima žrtava bi se mogao nazvati "doprinos za bol". On bi trebao biti shvaćen kao "simbol za saučešće sa duhovnom boli" i posredovati "osjećaj pravednosti".
Ali mlinovi pravde u Njemačkoj znaju mljeti veoma polagano pa se tako baš ništa još nije dogodilo. Tek nedavno su oporbeni Zeleni opet postavili to pitanje.
Različita pravila u Europi
U mnogim drugim zemljama Europe je to već odavno drugačije riješeno. Zakonodavstvo Italije, Francuske, Velike Britanije ili Austrije priznaje takav zahtjev bližnjih žrtava udesa i dijelom se plaća po 100 tisuća eura ili čak više. Ali u Europi bez granica je to pravno područje koje bi se doista moglo regulirati jedinstveno.
Zapravo je jadno da ujednačavanje pravnih propisa u Europskoj uniji teče tako izuzetno teško. Jedva da igdje drugdje postoji toliko otpora, toliko pozivanja na različite tradicije i pravne sustave. Ali što se Europa više svađa, to se tako stvara više nepravde. U Francuskoj su takve isplate mnogo velikodušnije, ali da li je bol njemačke rodbine manje vrijedna nego neke francuske ili španjolske obitelji?
Prije svega ta različitost kod rodbine žrtava stvara osjećaj kako postoji klasni sustav žrtava. Među poginulima ovog leta Germanwingsa je bilo i dva putnika sa američkim putovnicama i tamo se Lufthansa mora suočiti za kud i kamo većim zahtjevima u tradiciji američkog prava i mnogo dublje posegnuti u novčanik. Iznosi o kojima se tamo rade su ponekad astronomski i Europi to ne treba biti uzor.
Ali nekakvo jedinstveno pravilo za odštetu u nesrećama, kod smrtnih slučajeva onda kao doprinos za bol, to bi bio napredak. Poslužio bi obiteljima koje su pogođene i istovremeno bi jasna pravila pokvarila posao odvjetnicima koji "trče za hitnom pomoći" - kako ih zovu u anglosaksonskom svijetu, jer će i njihov honorar ovisiti o iznosu odštete. I u ovom slučaju se javilo čak nekoliko njemačkih odvjetničkih ureda da zastupaju obitelji žrtava. Novac koji će oni tako zaraditi kroz dodatne parnice bi se bolje odmah mogao isplatiti obiteljima žrtava.
Bol se ne može platiti
Ova rasprava ima naravno i etičku dimenziju. Gubitak voljene osobe se ne može nadoknaditi novcem. Ali neki iznos im može olakšati život nakon tog gubitka i barem omogućiti da se zbog toga ne moraju brinuti. Da imaju novca za psihologe, pomagače, selidbu sa mjesta gdje ih previše toga podsjeća na preminulog, predah na radnom mjestu - sve što bi ožalošćenima barem u prvo vrijeme moglo pomoći.
Doprinos za bol se može vidjeti i kao znak suosjećanja čitavog društva i krivca nesreće: "Ne možemo učiniti da se nesreća nije dogodila, ali vam možemo nešto olakšati vrijeme nakon nesreće". Uzgred: najveći protivnici takvih propisa sjede u osiguravajućim zavodima. Ali tamo se dovoljno zarađuje, a takve isplate se ionako prebacuje na sve osiguranike. Oni bi trebali prestati kočiti takav propis.
Za rodbinu žrtava takvo jasno pravilo bi svakako bilo od pomoći jer bi spriječilo i osjećaj ogorčenja koje se sad širi među nekim obiteljima žrtava. Ukupno 35 tisuća eura koliko je ponudila Lufthansa mnogi smatraju uvredu za svoje mrtve. Makar se cijena sina, kćerke ili bračnog druga naravno nikad ne može mjeriti u eurima i centima.