Koje doseljenike želimo?

Dugo je Njemačka izbjegavala pitanje doseljavanja. Najprije se zemlja nije htjela odrediti kao doseljenička, nije htjela prihvatiti doseljavanje kao činjenicu. Ništa tako dobro ne izražava držanje zemlje u koju se doseljavaju stranci kao riječ „Gastarbeiter“ – gostujući radnik. Slično se dogodilo nešto kasnije s riječi „doseljavanje“ - i ona ima prizvuk tek privremenog boravka i upotrebljavana je svjesno. Prije svih, stranke desnog centra su kao vrag od tamjana bježale od riječi „imigracija“, i to djelomično sve do danas, kako ne bi uplašile svoje birače. U međuvremenu nije potrebno potezati za statistikama da bi se znalo kako je Njemačka poslije Sjedinjenih Američkih Država glavni cilj migracija. U prethodnih nekoliko godina je zemlja postala vidno šarenija. Nijedan ozbiljni političar više ne spori da je Njemačka doseljenička zemlja.

Razlika između stvarnog i poželjnog

Unatoč tome, mnogi su pomiješali stvarno stanje stvari s poželjnim stanjem ili zahtjevom. Kada se kaže da je Njemačka imigracijska zemlja to još uvijek ne znači da bi ona zaista i TREBALA biti takva. Izgleda da su gospodarstvo i politika uglavnom dali pozitivan odgovor. Tu se već postavlja pitanje KAKVA vrsta priljeva stranaca je poželjna. Široka društvena diskusija o tome je prijeko potrebna. Druge zemlje su mnogo ranije definirale kriterije za imigraciju i primjenjuju ih. Naime, u tijeku je međunarodna tržišna utakmica za vrbovanje kvalificiranih imigranata. Dugo je Njemačka prolazila loše u tom natjecanju. Razlozi su bili jezičke, birokratske ili političke prirode. Ali jedan od razloga je i to što njemačka sebe naprosto nije vidjela kao nekoga tko se natječe.

Tko će ostati pred vratima?

Neke posljedice moraju biti jasne svakome tko pozdravlja tu novu otvorenost zemlje. Prvo, ako netko kaže tko je poželjan, time je rekao i tko je nepoželjan. Često se vrbovanje novih doseljenika miješa s političkim azilom, koji nije ni u kakvoj vezi s gospodarskim interesima zemlje. Ipak, napredni političari i poduzetnici su brzo shvatili da se upravo među tražiteljima političkog azila nalaze ljudi koji bi mogli biti dragocjeni za gospodarstvo, ako im se dozvoli da rade. Po toj argumentaciji više se ne postavlja pitanje imaju li te osobe pravo na politički azil. Ali što je s ostatkom? Vrijednost izbjeglica – ljudskih bića – vrlo brzo se onda počinje mjeriti njihovim kvalifikacijama.

Države koje dobivaju i države koje gube

Drugo, mora se uzeti u obzir da je međunarodna utakmica za vrbovanje najpametnijih i najsposobnijih odavno podijelila svijet na države koje gube i države koje dobivaju. Siromašne zemlje gube najtalentiranije, „brain drain“ – odljev mozgova, smanjuje njihov potencijal za stvaranje blagostanja. Bogate zemlje mogu trajno računati na vojsku loše plaćenih, ali jako motiviranih radnika. Donedavno je medijima prostrujao jedan podatak: U Manchesteru navodno radi više liječnika iz Malavija nego što ih radi u toj afričkoj zemlji. Nije bitno je li taj podatak točan, ali principijelni problem postoji. Da ironija bude veća, humanitarne organizacije šalju onda europske liječnike u Malavi, kako bi ublažile nedostatak medicinskog osoblja, financirajući to europskim donacijama.

Nejednakost država se uspostavlja i u Europi. Kako da se ikada oporave zemlje poput Grčke, ako stalno odlaze najsposobniji mladi ljudi?To nije argument protiv slobode kretanja radne snage, ali je povod za razmišljanje.

Ogroman integracijski učinak

Napokon, moramo se prisjetiti jednog faktora koji je možda najvažniji u ovakvoj diskusiji. To je pitanje prihvaćenosti doseljenika. Kada se njemački poslodavci žale na nedostatak stručne radne snage, to je prvenstveno motivirano ekonomskim interesom i nije povezano s općim dobrom. Gospodarstvo se raduje kada mu je na raspolaganju veliki broj ljudi koje su obrazovale druge države i koji uglavnom nisu previše zahtjevni kao domaća radna snaga. No kao što „gastarbajteri“ ni u kom slučaju nisu ostali gosti, tako će se dogoditi i sa „stručnom radnom snagom“, čak i ako gospodarstvu krene loše. A ako je cilj zamijeniti demografski jaku generaciju onih koji su rođeni pedesetih, onda govorimo o milijunima doseljenika u roku od samo nekoliko godina. Tko jamči da njemačko društvo može integrirati sve njih? Osim toga, uopće nije jasno hoće li u budućnosti razvijenim gospodarstvima zaista biti potrebno toliko ljudi kao danas. A ljude ne možete tek tako vratiti tamo odakle su došli.

Sve ovo ne govori protiv rasprave o doseljavanju - naprotiv. Krajnje je vrijeme da se u Njemačkoj ovakva rasprava ozbiljno povede. Radi se o pravcu kojim se treba ići u budućnost i koji se mora temeljno i trajno redefinirati. Zato je nužno dobro razmisliti što se radi.