Kad se pojave znanstvene studije o medijima, to obično zanima samo novinare. Ali vremena su sve drugo osim normalnih. Zato je nalaz Digital News Report koji je upravo objavio Reutersov institut za studije novinarstva sposoban uznemiriti znatno više ljudi a ne samo medijske profesionalce.
Ova studija jednom godišnje analizira trendove u praćenju medija u 46 zemalja. Nalaz se može svesti na tri zaključka.
Prvo: sve više ljudi namjerno izbjegava gledati, slušati ili čitati vijesti. U Brazilu je to 54 posto upitanih, u Velikoj Britaniji 46%. I u SAD, Irskoj i Australiji preko 40 posto upitanih kaže kako ne žele pratiti vijesti. Jedna mlada Britanka sažima problem: „Ne pratim vijesti o politici. Inače se osjećam tako beznačajnom. Osim toga, ionako nikoga ne zanimaju moji stavovi.". Mnogi, osobito mladi povrh toga kažu i kako ne razumiju što se kaže u vijestima.
Drugo: u mnogim zemljama se nastavlja topiti povjerenje u nacionalne medije. Najveće nepovjerenje vlada u SAD – njih tek 23% kaže kako vjeruje medijima, među konzervativcima samo 14%. Ali ima i ohrabrujućih primjera: u Danskoj 69% upitanih vjeruje svojim medijima, četiri posto više nego u prošlogodišnjem ispitivanju.
Treće: tradicionalni mediji gube na značaju. Prije svega mladi ljudi svoje informacije nalaze pretežito na socijalnim mrežama i u tražilicama. Na prvom mjestu su Tajland, Filipini i Kenija gdje su socijalni mediji glavni izvor informacija. I ovdje TikTok i Instagram postaju sve važniji, Facebook odavno gubi publiku.
Kako do mišljenja bez znanja?
Upravo ta mješavina izbjegavanja vesti i nepovjerenja je razlog za zabrinutost - čak i ako se mogu razumjeti neki od razloga. Tko od nas u ove dvije godine pandemije nije ponekad rekao "više ne mogu slušati svo to smeće o koroni"?
Ima dva dobra razloga i dalje primati informacije preko ozbiljnih medija - barem dok postoji zanimanje sudjelovati u demokratskom procesu. Jer ona počiva na razmjeni racionalnih argumenata i konstruktivnoj raspravi što bi trebao biti pravi put. Za sudjelovanje u toj raspravi je potrebno znanje. Nije slučajno da su autoritarni režimi tijesno povezani s ograničenjem slobode informiranja. Nije slučajno je Vladimir Putin svoju invaziju povezao s radikalnom cenzurom. Svako mišljenje kako je taj rat besmislen i štetan za samu Rusiju se guši u korijenu, prosvjedi se rastjeruju policijskim nasiljem. Cenzura i ograničenje ljudskih sloboda idu ruku pod ruku, bilo to u Hong Kongu, Mađarskoj ili Poljskoj.
Jer najčešće su mediji oni koji otkrivaju laži vlastodržaca. Najnoviji primjer su lažne izjave britanskog premijera Borisa Johnsona kako nije bilo divljih zabava u službenoj rezidenciji za vrijeme lock downa pandemije. (Ono što je tu novina jest da bi svaki predsjednik vlade i premijer prije njega u takvim okolnostima podnio ostavku.)
Što mogu novinari?
Svakome tko uopće ne želi pratiti vijesti mora biti jasna jedna činjenica: svijet se okreće i bez njega i bez da o tome nešto zna, bili to ratovi, glad u svijetu, klimatska promjena ili inflacija. Samo onaj tko nešto zna, može nešto i učiniti. Tko zatvara oči, gura glavu u pijesak. Praktično provodi samocenzuru. A tako je i slijep za događaje koji će doći.
Ali i mi novinari nismo bez krivice za ovaj razvoj. Naše izvještavanje se ne može ograničiti samo na opisivanje negativnih stvari. Ono sve više mora biti usmjereno predočiti i mogućnosti kako možemo naš svijet učiniti boljim. Taj oblik "konstruktivnog novinarstva" će biti sve važnije i to mišljenje se širi po redakcijama.
Isto tako, sve kompliciraniji svijet moramo učiniti razumljivim. Ozbiljan razlog za uzbunu jest što se sve više mladih okreću od vijesti zato jer sve to ne razumiju. Trebamo više formata u kojima se događaji objašnjavaju jednostavno i uvjerljivo.
Ako uspijemo ponuditi više sadržaja koji će nuditi rješenja i objasniti, ali pritom biti i zabavni, onda bi Reutersovo izvješće za 2023. moglo biti nešto optimističnije. Ali ako se ovako nastavi, onda je dugoročno i demokracija ozbiljno ugrožena.