K vragu i ljudska prava!
Tako, dakle, izgleda postojanost Angele Merkel: ona se trudi da nitko ne primijeti da je promijenila svoju politiku i ograničila priliv izbjeglica. Ona to radi pametno i dogovara „deal“ kojim će broj tražitelja azila jednostavno biti sveden na nulu. Jer, ako Turska ubuduće natrag bude preuzimala sve izbjeglice iz Grčke, i ako istovremeno bude osujećen rad krijumčara ljudi - a alternativne rute ostanu zatvorene, nitko više neće moći doći u Europu, pa time ni u Njemačku. Riješen problem.
To je politički makijavelizam najfinije sorte. Na kraju će Berlin milostivo preuzeti kontingent Sirijaca iz Turske, kako to predviđa dogovor s Ankarom. Ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizier je još izričito naglasio da se radi o „malom broju“.
Zbogom vrijednostima
Ministar policije ima zadatak savladati otpore „dealu“ s Turskom. Na primjer, otpor Austrije koja strahuje od odricanja od „naših vrijednosti“, jer Turska ukida slobodu tiska. Ili pravne dileme, kakve je izrazio povjerenik UN-a za ljudska prava: on kaže da je masovno protjerivanje izbjeglica bez individualne provjere jednostavno protupravno. I zaista, treba samo zamisliti što će se događati: turska vlada će samo Sirijcima priznati status izbjeglica. A što je s kurdskim Iračanima koji bježe s područja pod kontrolom IS-a? A s politički progonjenima iz susjednog Irana? Sa Hazarejcima sa sjevera Afganistana kojima prijeti smrt?
Za takve prigovore njemački zastupnici ne žele ni čuti. Radije lapidarno kažu da će Turska ispuniti svoje međunarodne obaveze. Hoće li? Turska razara bombama gradske četvrti na kurdskim područjima, ne vodeći pritom računa o civilnim žrtvama. Jača li to državno-pravnu vjerodostojnost predsjednika Erdogana? Ili je možda zatvaranje oporbenog lista „Zamana“ trebalo probuditi povjerenje u njegovu odanost pravilima?
Anđeoska aureola ili licemjerje?
Njemačka vlada upravo je na putu da jednim potezom u kantu za smeće baci i Ženevsku konvenciju i druga međunarodna pravila, pa čak i same Ujedinjene narode. Jer, sve to samo ometa novu ideju okupljanja izbjeglica u Turskoj i delegiranja prljavog posla masovnog protjerivanja na druge. A za to je autokratska vlada kao što je ona u Ankari dobar partner. Cilj je uspostavljanje europske utvrde.
A to što sve organizacije za ljudska prava ovoga sveta protestiraju: koga je za to briga, neka to sve idu k vragu. Njemačka kancelarka bi što prije trebala vratiti u New York anđeosku aureolu koji joj je glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon dodijelio za njezinu humanost. Ta je sad samo neugodna stvar.