Izvozno-propagandne smicalice SAD-a
14. veljače 2019
To što je SAD protiv Sjevernog toka 2 – ne iznenađuje. On je i u 80-im godinama bio protiv plinovoda kroz Ukrajinu. On je realiziran, ali uz ogroman pritisak Bijele kuće s predsjednikom Ronaldom Reaganom. SAD nikada nije odobravao pokušaje Europe da bude neovisna od geostrateške energetske politike Washingtona.
No, vehementnost kojom veleposlanik SAD-a u Njemačkoj Richard Grenell sada istupa protiv Sjevernog toka 2 je u potpunosti u stilu Trumpove administracije. Otvorena ucjenjivačka pisma poduzećima se smjenjuju s tekstovima napisanim za europske internetske-portale ili novine. Iza toga stoje i izmijenjeni interesi globalne energetske politike SAD-a.
Isplati se pogledati činjenice: SAD je protiv povećanja energetsko-političke samostalnosti Europe. Sjeverni tok 2 nije njemački državni projekt. Njega financiraju i njemačka, austrijska, nizozemska i francuska poduzeća.
Ovisnost je obostrana
Tvrdnja da će sa Sjevernim tokom 2 Europa postati ovisna od Rusije ili da će ju Rusija moći ucjenjivati, jednostavno je pogrešna. Plinovodi uzrokuju obostranu ovisnost: jednima je potreban plin, drugima – novac. Konkretno gledano, Rusija ne može jednostavno zamjenjivati svoje kupce drugim kupcima, a Europa lako može zamijeniti svoje opskrbljivače drugima. Postoji mnoštvo plinovoda i terminala za ukapljeni plin s dovoljno kapaciteta. Europska plinska mreža je sada toliko razgranata da niti jedna država nije upućena samo na jednog opskrbljivača – pa ni Ukrajina, koja se danas opskrbljuje plinovodima sa Zapada.
Europa nije podložna ucjenjivanju plinom – ali je Rusija i te kako upućena na prihode od izvoza. Oni čine dobar dio njezinog državnog proračuna. Ako Rusija želi izvoziti, morat će čak i u slučaju nužde smanjiti cijenu.
U stvarnosti čak ni Grenell i njegovi ostali kolegice i kolege veleposlanici ne vjeruju vlastitim argumentima. Jer, isti plin iz Rusije, po njihovom mišljenju, ne izaziva ovisnost ako prolazi – kroz Ukrajinu. A iskustvo nas uči: opskrba plinom iz Sibira je čak i u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza pouzdano funkcionirala. Smetnji je u ovom stoljeću bilo samo jednom – kada su se 2009. Rusija i Ukrajina sporile oko cijena za tranzit, što je išlo nauštrb prije svega zemalja južne Europe.
U stvarnosti se radi o nečem drugom: ako netko želi umjetno ograničiti nekom ponuđaču pristup otvorenom tržištu plina u Europi, to može dovesti do smanjenja ponude. A kada se smanji ponuda – skaču cijene. To je dobro za SAD. Njihov plin dobiven frackingom košta u prosjeku 20 posto više od normalno eksploatiranog plina, i zato nije konkurentan u Europi.
SAD želi biti glavni izvoznik
To je novo u odnosu na vrijeme Ronalda Reagana. Pravi razlog za plinski pritisak diplomata je sljedeći: za razliku od ondašnjih vremena, SAD ne samo što želi spriječiti da Europa postane neovisnija od SAD-a. Ono što SAD danas želi je prodavati plin!
Prije nekoliko godina SAD je zahvaljujući pravom bumu frackinga postao najveći svjetski proizvođač nafte i plina. I sada pokušava postati vodeći izvoznik ukapljenog plina (LNG). Logistički kapaciteti SAD-a za izvoz će obuhvaćati više od 70 milijuna tona LNG-a, a to bi moglo pokriti kompletne njemačke potrebe za plinom. Predsjednik Udruge izvoznika, Charles Riedle, javno je izjavio da SAD u sljedećih šest godina želi postati najveći opskrbljivač Europe ukapljenim plinom.
Problem s ukapljenim plinom SAD-a je dvostruk – gospodarski i ekološki. Ono što se uz ogroman utrošak energije dobiva frackingom, hladi se na minus 161 stupanj i tako prelazi u tekuće stanje, utovaruje na brodove i vozi preko pola zemljine kugle, nije ništa bolje po okoliš od europskog kamenog ugljena. I uz to je još i skupo.
Europa – dosta s fosilnim gorivima
O Sjevernom toku 2 svatko može misliti što želi, ali Europi bi dobro činilo da ne dozvoli da joj SAD diktira energetsku politiku. Još bolje bi bilo kada bi Europa tu politiku zasnivala na stvarnoj neovisnosti. Službena energetska politika EU-a je usmjerena na veći uvoz plina. Pametnije bi bilo da se ona prestane vrtjeti oko plina i to većom energetskom efikasnošću, uštedom energije i većim korištenjem obnovljivih izvora energije. To bi pomoglo ne samo njezinim klimatskim cijevima, već bi poboljšalo i njenu stratešku neovisnost.
Kada bi Njemačka svake godine bolje izolirala tri posto svojih zgrada i više polagala na obnovljivu energiju, do 2030. bi mogla uštedjeti onoliko plina koliko danas uvozi iz Rusije. To je loša vijest za Richarda Grenella: s obzirom na situaciju na tržištu, to bi pri padu cijena pogodilo Gazprom, ali bi još jače pogodilo američki izvoz. Zato Trumpova administracija ima jake razloge argumentirati protiv zaštite klime.
Jürgen Trittin je zastupnik stranke Zeleni u Bundestagu i član parlamentarnog vanjskopolitičkog odbora. Od 1998. do 2005. je bio i savezni ministar za zaštitu okoliša.