Europa se mora probuditi kada je riječ o rasizmu

Sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Upravo ovaj princip, ugrađen u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, bio je u središtu obnove Europe nakon Drugog svjetskog rata i temelj je međunarodnog sustava ljudskih prava.

Nažalost, prema ljudima crne boje kože se često ne odnosi u skladu s tim. Uz sav napredak u području jednakosti i nediskriminacije oni su još uvijek izloženi strukturalnom i institucionalnom rasizmu u mnogim europskim zemljama.

Ako ste crne boje kože, postoji veća šansa da ćete se suočiti s diskriminacijom na tržištu rada, u obrazovanju, zdravstvu i stambenim pitanjima ili da će vas policija zaustaviti i pretresti, nego da ste bijele boje kože. Iako većina europskih zemalja ne prikuplja podatke o rasnoj diskriminaciji, neki izvještaji pružaju uvid u obim problema.

U Francuskoj je anketa koju je provela neovisna institucija Defenseur des Droits (Branitelj prava) pokazala da postoji 20 puta veća vjerojatnost da će mladići arapskog ili afričkog podrijetla biti zaustavljeni i pretreseni nego muškarci drugih skupina.

Slični problemi su utvrđeni i u drugim zemljama, uključujući Belgiju, Dansku, Cipar, Irsku, Italiju, Španjolsku i Veliku Britaniju, prema informacijama Equinet-a, European Network of Equalities Bodies.

U Rusiji je, prema izvještaju nevladine organizacije Levada Center, koji je naručio Ruski Kongres Židova, primjetna pojačana negativnost prema ljudima crne boje kože ili "migrantima iz Afrike", dok je u Finskoj izvještaj o diskriminaciji koju su iskusili ljudi afričkog podrijetla pokazao da se većina ispitanika suočila s redovnom diskriminacijom.

U nedavnom parlamentarnom izvješću u Velikoj Britaniji istaknuto je da je stopa smrtnosti žena crne boje kože prilikom porođaja pet puta veća nego žena bijele boje kože i da više od 60% osoba crne boje kože u Velikoj Britaniji ne vjeruje da je njihovo zdravlje podjednako zaštićeno u okviru Nacionalne zdravstvene službe (NHS), u usporedbi s osobama bijele boje kože.

Učinak na obrazovanje

Posljednje istraživanje Agencije za temeljna prava EU o ovoj temi pokazuje da 18% ispitanika u dobi od 16 do 24 godine nije ni na plaćenom poslu ni u obrazovanju ili praksi, uz značajne razlike među zemljama. To također pokazuje da se svaki peti ispitanik afričkog podrijetla osjeća rasno diskriminiranim u pristupu stambenom prostoru.

Fizičko i verbalno nasilje još je jedan problem s kojim se susreću osobe crne boje kože. U Portugalu su aktivisti na zaštiti ljudskih prava i odvjetnici afričkog podrijetla bili napadnuti i dobili su prijetnje smrću. Bivša talijanska ministrica integracija, Cecile Kyenge, i bivša francuska ministrica pravosuđa, Christiane Taubira, su više puta bile metama rasističkih uvreda.

Rašireno poricanje

Vidim kontinuitet između ove situacije i nepravdi koju osobe crne boje kože u Europi trpe generacijama. Ipak, postoji široko rasprostranjeno poricanje ovog problema.

Neodržano obećanje o jednakosti izdaje dugu političku, filozofsku i pravosudnu tradiciju koja jednakost postavlja u središte europskih demokracija. I Europski sud pravde i Europski sud za ljudska prava, kao i Europski odbor za socijalna prava i ugovorna tijela UN-a imaju bogatu sudsku praksu u primjeni ovog načela.

Ipak, čini se da države sporo suzbijaju diskriminacijske prakse koje osobe crne boje kože drže kao drugorazredne građane u našim društvima.

Da bi promijenile situaciju, europske bi zemlje trebale borbu protiv rasizma i rasne diskriminacije postaviti kao glavni prioritet.

Boriti se protiv rasizma kroz zakonodavstvo, obrazovanje

One se moraju boriti protiv korijena rasizma protiv osoba crne boje kože i i pozabaviti se nasljeđem kolonijalne prošlosti i povijesnim ropstvom. Također je neophodno sustavno se boriti protiv govora mržnje i rasističkih zločina. Sljedeće krucijalno područje intervencije je policija. Države moraju ukloniti rasizam i nekažnjavanje za rasističke zločine koje su počinili oni koji su zaduženi za provođenje zakona.

Zakon i praksa također moraju biti ojačani kako bi se osigurala jednakost u pristupu obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju i zdravstvenoj zaštiti.

Međutim, promjena se ne postiže samo zakonodavstvom. Napori na polju obrazovanja su presudni. Školski programi trebali bi bolje odražavati povijest i kulturno nasljeđe ljudi afričkog podrijetla i njihov doprinos razvoju naših društava.

Ne postoji nedostatak pravnih, profesionalnih i financijskih alata da se sve to postigne. Ono što nedostaje je politička volja.

Europske zemlje više ne bi smjele ignorirati afrofobiju. Krajnje je vrijeme da djeluju kako bi smanjile jaz između obećanja o jednakosti za sve i stvarnosti.

Dunja Mijatović je povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava Vijeća Europe zadužen je za provedbu Europske konvencije o ljudskim pravima.