Komentar: EU-ov bespomoćni poziv na zaštitu novinara

Najpoznatiji slučajevi ubijenih novinara posljednjih godina su bili ubojstva Daphne Caruana Galiziena Malti i Jana Kuciaka u Slovačkoj. Oba slučaja su dovela do masovnih demonstracija i smjene na vlasti. A onda je ovog ljeta ubojstvo istraživačkog novinara Petera R. de Vriesa, koji je pisao o kriminalu, šokiralo Nizozemsku; dok je ubojstvo grčkog novinara Giorgosa Karaivaza ovog proljeća prošlo skoro nezapaženo u međunarodnim medijima.

Sada Europska unija želi zaštititi novinare, ali to skoro da i nije ništa više od bespomoćne geste. Jer, razlozi su strukturalni i ukazuju da se debelo zakazalo.

Močvara korupcije i kriminala

Bombaški napad 2017. na maltešku istraživačku novinarku šokirao je jednako i njene sunarodnjake i javnost širom Europe. Kako je bilo moguće da se usred Europe dogodi takvo javno ubojstvo jedne žene, koja je u svojoj zemlji objavila rat korupciji?

Rasvjetljavanje slučaja na Malti počelo je tek kada se umiješao EU i kada su kolege novinari počeli istraživati pozadinu. U međuvremenu se, kao mogući organizator, pred sudom nalazi jedan oligarh, čijim se poslovima Galizia previše približila. No, ipak je prošlo dvije godine dok konačno vlada Josepha Muscata nije podnijela ostavku. A nasljednici dolaze iz iste stranke i zbog toga se sumnja u temeljitost rasvjetljavanja ubojstva.

Slično je i sa slučajem Jana Kuciaka, kojeg su zajedno s njegovom zaručnicom 2018. brutalno ubile plaćene ubojice.I u Slovačkoj se radilo o korupciji i upletenosti vodećih političara u kriminalne poslove i također se odugovlačilo s početkom istrage. I slovački reporter bi mogao biti žrtva jednog tamošnjeg oligarha, koji je na prvom suđenju iznenađujuće oslobođen krivice. U međuvremenu je u toku žalbeni postupak.

Nasuprot ovim slučajevima, naručeno ubojstvo nizozemskog reportera došlo je iz krugova organiziranog kriminala. Sumnja se da su naručitelji isti oni mafijaški bosovi koji su inicirali ubojstvo jednog odvjetnika i svjedoka.

Bespomoćni prijedlozi

Kad EU sada predloži zemljama članicama da bolje zaštite novinare, to skoro da i nije ništa više od izraza bespomoćnosti. Posebni telefonski brojevi i sugovornici u institucijama su besmisleni za ugrožene novinare, koji ne mogu vjerovati svojim vlastima. To posebno vrijedi za one istočnoeuropske zemlje, u kojima je isprepletenost korumpiranih biznismena i politike postala sustavna i odavno potkopala svaku zakonsku sigurnost.

Bugarska, Rumunjska, Mađarska i druge zemlje su na primjer ono što stručnjaci nazivaju „captured state" (zarobljena država) - države u kojima politika, javna uprava, pravosuđe i kriminalni biznismeni čine neprohodnu šikaru. Protiv toga teško može bilo što učiniti nekolicina neovisnih medija, a istraživački novinari su u jako velikoj opasnosti.

Zbog toga je užas u Nizozemskoj bio utoliko veći, jer vlasti funkcioniraju normalno, ali se organizirani kriminal ipak neometano godinama širio i malo je bilo pokušaja da se mafijaški klanovi sustavno suzbiju. U Grčkoj su naprotiv bili manje iznenađeni takvom „balkanizacijom" države.

Zakazivanje pravne države

Ali, gdje god u članicama EU-a postoji duboko ukorijenjena korupcija ili napredak organiziranog kriminala to znači da je zakazala pravna država. Bruxelles je godinama šutke promatrao kako se ona u istočnoeuropskim zemljama podriva, samo kako ne bi ugrozio politički mir. I tek sada se briselska Komisija odlučila boriti protiv ovog trenda.

Tamo gdje postoje neovisni pravosuđe i policija, kazneni zakon pruža istu zaštitu novinarima kao i svim ostalim građanima. Tamo gdje je politika potkopala pravnu državu, oni mogu postati slobodna lovina. A Europi će biti teško ispravljati greške iz prošlosti. Sadašnje pozivanje država članica na bolju zaštitu novinara nije ništa drugo nego alibi-politika.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu