Draghijev posljednji metak

Mačka više nije u vreći. Europska središnja banka je otvorila financijske slavine više nego što su stručnjaci pretpostavljali. Do rujna 2016. svakog mjeseca će biti otkupljene državne i privatne obveznice u vrijednosti od 60 milijardi eura. Dakle, 20 mjeseci će se ubrizgavati novac na financijsko tržište da bi se dostigla brojka od 1,2 bilijuna eura. Stručnjaci su prethodno procjenjivali da će taj iznos biti između 500 milijuna i jednog bilijuna eura.

Ovako je šef Europske središnje banke Mario Draghi potrošio sve streljivo, i to bez potrebe. Time oponaša eksperiment američke središnje banke Fed koja poslije izbijanja financijske krize nije samo spustila temeljnu kamatnu stopu već je iz mjeseca u mjesec za milijarde dolara kupovala obveznice. Izgleda da je to imalo uspjeha jer se američko gospodarstvo oporavilo, a u posljednjem kvartalu tamošnji gospodarski rast je dostigao pet posto.

Draghijeva računica je jasna: bujicom novca želi ohrabriti banke da odobre što više kredita poduzetnicima, koji bi onda trebali investirati i otvarati nova radna mjesta. Osim toga, Draghi hoće stati na kraj bauku deflacije, jer Europi navodno prijeti spirala padajućih cijena i plaća što bi izazvalo sve više stečajeva i nezaposlenosti. Draghi upozorava da je inflacija već sada na povijesno niskoj razini.

Dobar šahist u igri najprije inscenira opasnost za protivnika ali ne izvrši odmah napad. Draghi je dugo primjenjivao tu strategiju kada je najavio da će Europska središnja banka učiniti sve da spasi euro. Ta prijetnja je umirila tržišta i Draghi nije morao intervenirati. Pa zašto baš sada? Središnje banke moraju ovakve kupovine obveznica primjenjivati isključivo u hitnim slučajevima, a nikakva velika nevolja nije na vidiku.

Naprotiv, europsko gospodarstvo se oporavlja, mada različitim brzinama u pojedinim zemljama. Perspektiva je srednjoročno još bolja, ako se uzme u obzir da niska cijena nafte može osnažiti privatnu potrošnju, kao što oslabljeni euro može ojačati izvoz.

A bauk deflacije, kada ga bolje pogledamo, i nije neki bauk. Najveći udio u niskoj stopi inflacije ima pad cijene nafte. A u zemljama na jugu Europe plaće i cijene se moraju smanjiti ako se želi ponovo postići konkurentnost. Laki pad cijena, primijećen na osnovu statističkog prosjeka, nije isto što i deflacija – široki i trajni pad svih cijena.

Što je, dakle, cilj Draghijevog programa? Pretpostavljam da su ga političari, prije svega Talijani i Francuzi, pogurali u tom pravcu. Formalno je Europska središnja banka, po uzoru na njemačku saveznu banku, neovisna od politike. Bilo bi lakomisleno da se na osnovu toga zaključi kako ova institucija djeluje u političkom vakuumu. Talijani i Francuzi su ovako kupili vrijeme, jer se ustručavaju od neophodnih reformi ili ne ih ne mogu provesti.

Drugačije se ne može objasniti posljednji Draghijev pucanj iz „Debele Berte“. Naime, središnja banka ne može voditi politiku konjunkture. Ova financijska injekcija neće puno doprinijeti oporavku gospodarstva i zaustavljanju pada cijena. Poduzetnici ne investiraju zbog niskih kamata, već samo tada kada osjete da su se popravili izgledi za obrt.

Ovim potezom Draghi preuzima i veliki rizik. Obilje novca može izazvati nadimanje cijena na tržištu nekretnina i dionica. Draghi ovako smanjuje pritisak na politiku da provede neophodne reforme. Dakle, Draghijev „pucanj“ nije samo preuranjen, on čak može izazvati suprotni učinak od namjeravanog. Tada bi ugled i vjerodostojnost Europske središnje banke definitivno bili upropašteni.