Komentar: Azil Snowdenu, test njemačke suverenosti

Pitanje davanja azila je samo na prvi pogled pravno pitanje. Naravno stručnjaci moraju razjasniti kako Edward Snowden može na siguran način doći u Njemačku i tu ostati. Također je potrebno provjeriti kako treba postupiti prema američkom zahtjevu za Snowdenovim izručenjem, koji će odmah stići, i bi li Snowden uopće ikada trebao stupiti na njemačko tlo. Ipak sve te pojedinačne provjere su samo okidač za veliko političko djelovanje koje se trenutno više može osjetiti, nego promatrati.

Kada je riječ o odgovoru na zahtjev za izdavanjem azila za njemačku vladu je to ništa manje nego test mlade njemačke suverenosti. A s tim je povezano i pitanje koliko prijevara se može dozvoliti najboljem prijatelju? Sve govori u prilog tome da je ova vlada samo površno inscenirala teatarsku grmljavinu i na koncu će, američki napad na mobitel Angele Merkel, jedan politički simbol, progutati kao knedlu. To ima svoje razloge.

Postaje neugodno

Kada smo svijet još uvijek dijelili na Zapad i Istok, a time često i na dobre i zle, tada je njemačka vanjska politika bila jednostavna i opuštena. Mi smo uvijek bili na strani našeg velikog brata SAD-a. Govorili smo Da, povremeno smo bili suzdržani, kada bi nas preplavio nastup hrabrosti, a inače smo bili pokorni i bez velikih prohtjeva. Bilo je to razumljivo. Mi smo bili saveznik bez 'ako' i 'ali' i to zbog mješavine ratne krivice i zahvalnosti zbog obnove zemlje.

Tada u vrijeme Hladnog rata svijet je bio opasan, ali naše njemačko postojanje bilo je pod zaštitom Amerike oslobođeno velike vanjskopolitičke odgovornosti. I nama je pri tome bilo dobro. Nama nije nedostajalo ništa, a Washington je bio tako zadovoljan finom Bonnskom republikom.

Njemačko-američko prijateljstvo iznad svega

Danas je Njemačka suverena. Europa je postala više njemačka, naša ekonomija je stabilna i unatoč krizi mi imamo dugove pod nadzorom. A SAD? Velika sila je boležljiva, fascinira samo još donekle. Čini se da smo u međuvremenu siti američkog principa ABC - action, burger i cola. Kratko: Sjedinjene Države teško da su iz perspektive današnjeg Berlina zemlja prema kojoj se gaji čežnja. Sjaj je izblijedio.

Upravo u tom razdoblju, u kojem se gorostas smanjio, a patuljak porastao, njemačka vanjska politika još uvijek funkcionira po principu psa i gospodara. Bilo je to tako do onog dana početkom godine kada je ime Edward Snowden prvi put dospjelo u udarne vijesti. Za vječnost uspostavljeno američko-njemačko prijateljstvo je unatoč monstruoznim otkrićima ipak bilo iznad svega. Tek je mobitel Angele Merkel koji je prisluškivan deset godina pokvario raspoloženje. A sa Snowdenovom željom da upravo u Njemačkoj svjedoči i ostane, jedna njemačka vlada se prvi put nalazi između dvije vatre.

Da se razumijemo: NSA je špijunirao 35 šefova država i vlada, ali Njemačka je Snowdenov cilj, ne Brazil, ne Meksiko, ne bilo koja druga zemlja.

Vuk sit i ovce na broju

Čini se da u ovom slučaju postoji konsenzus. Snowden kod nas neće biti klasificiran kao zločinac, već kao prosvjetitelj. U svakom slučaju kao netko tko po tankoj liniji pokušava balansirati između bitange i heroja. Ali, ponuda azila tom Amerikancu za ovu vladu dolazi prerano. Ona se ne usuđuje to učiniti.

Ona će težiti salomonskom rješenju: ispitivanju Snowdena u njegovom privremenom ruskom utočištu, preko istražnog odbora koji tek treba sastaviti. Ako do toga dođe, informacije koje bi tako bile dobivene poslužile bi za provjeru izdržljivosti njemačko-američkih odnosa. To bi bila minimalna obrana, prema načelu: činimo ono što je najviše moguće, ali ne koristimo krajnje mogućnosti.

Na Balkanu za takva međurješenja postoji sljedeća izreka: I vuk sit i ovce na broju.