Komentar: Alexis Tsipras odlučuje protiv svoje zemlje
Ministrima financija euroskupine na koncu nije bilo potrebno više od dva sata kako bi svog grčkog kolegu uputili u smjeru izlaznih vrata. Yannis Varoufakis nije više naišao ni na jedno otvoreno uho za svoje "pouke". Umjesto toga su ostalih 18 članova monetarne unije veoma brzo povukli posljedice iz ponašanja njegove vlade. Oni su dosad u slučaju Atene doista pokazali "budističko strpljenje" i dali se u roku od deset dana pet puta pozvati u Bruxelles samo kako bi stalno nailazili na nepopustljivost i fundamentalizam radikalaca iz Grčke. Alexis Tsipras i njegovi ministri su izgleda uvjereni u to da euroskupinu mogu ne samo na uzici voditi kroz cirkus, već joj na koncu ipak nametnuti svoju volju. Ili grčki premijer i njegova stranka Syriza možda na kraju nisu uopće niti htjeli bilo kakav rezultat? Većina ministara financija eurozone je konačno došla do zaključka da je Atena prevršila mjeru te su okončali tu dramu u nastavcima. A bilo je i vrijeme!
Drskost kao političko sredstvo
Njemačka kancelarka je upravo nakon summita u Bruxellesu još jednom pozvala Atenu da prihvati ponudu vjerovnika jer je, kako je kazala, ta ponuda neobično velikodušna. Samo nekoliko sati nakon toga je uslijedio odgovor: Alexis Tsipras je u jednom televizijskom obraćanju najavio referendum i svom narodu preporučio da odbije tu ponudu. To je, diplomatski gledano, najveća moguća drskost. Jer u podne tog istog dana je Tsipras još jednom zatražio privatne razgovore s Angelom Merkel i francuskim predsjednikom Hollandeom. Tada im, koliko je poznato, nije ništa ispričao o svojim planovima. Navečer je navodno vođen telefonski razgovor s Berlinom, ali se time osorno grčko ponašanje nije promijenilo. Dok je Angela Merkel još izražavala nadu u pozitivan rezultat, njezin grčki kolega je izgleda već odavno bio skovao svoj plan da uništi mjesecima duge pregovore.
Neogranični zahtjevi i drskost
Od početka je sadašnja grčka vlada kršila svako političko i diplomatsko pravilo. Radilo se o više od puke nepristojnosti ili revolucionarne direktnosti. Grčki predstavnici su se ponašali istovremeno prepotentno i drsko, bez da se ikako moglo primijetiti na čemu se zasnivaju njihovi neograničeni zahtjevi. U biti su htjeli financiranje njihove vlade uz pomoć europskih poreznih obveznika, ali bez vremenskog ograničenja i bez uvjeta. Zbog toga su druge zemlje eurozone još dopuštale da ih se vrijeđa. Pritom je samo glupo ako se, omamljen vlastitom retorikom, usputno uništi svoju zemlju.
Tsipras protiv grčkog naroda
Alexis Tsipras Grčku vuče sa sobom u ponor ne zbog toga što ne postoji druga mogućnost, već zbog taštine i opčinjenošću moći. Eurozona se nije htjela povinovati njegovim zahtjevima, tako da on sada riskira bankrot svoje zemlje i izlazak iz eura. To je više nego neodgovorno, jer mjesecima su mu njegovi građani u anketama pokazivali da za takvo što nema mandata. Da mu je stalo do dobrobiti njegove zemlje, on bi prihvatio posljednju ponudu vjerovnika. To bi mu do studenog dalo vremena kako bi gospodarstvo moglo ponovno stati na noge i kako bi mogao u miru pregovarati. Sada se odlučuje za radikalnu ljevicu unutar njegove stranke i njihovu ideologiju, a protiv svoga naroda. U povijest će ući kao još jedan grčki šef vlade koji je potpuno zakazao na funkciji - na koncu još gore nego njegovi prethodnici. Ako se ne dogodi kakvo čudo, Grčkoj prijeti kaos i državni bankrot. Grci bi Tsiprasa i njegovu vladu što je moguće brže trebali potjerati s dvora.