Kome vjeruje hrvatska politička elita?

Hrvatskim političarima, kao i većini medija te dijelu javnosti, općenito glavni autoritet ne predstavljaju nikakve domaće društvene strukture, nego međunarodne institucije. To je tvrdnja koju često iznose kritičari aktualne i bivših vlada Republike Hrvatske. Kritičari preciziraju kako se ne radi samo o onim institucijama koje su u formalnoj poziciji političke vlasti, kao što je npr. Europska komisija, nego i druge, a koje ipak posjeduju izuzetnu ekonomsko-političku moć. Bilo da je riječ o Svjetskoj banci (SB), agencijama za kreditni rejting ili Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), dakle, s tih se adresa redovito Hrvatskoj upućuju razne primjedbe i zahtjevi..

Samo rijetko se čuju izolirani službeni glasovi, kao što je pretprošli tjedan bio onaj Ivana Grdešića, hrvatskog veleposlanika u Škotskoj, koji te „preporuke“ kritički analiziraju. U kontekstu rasprave u parlamentu Škotske, o odcjepljenju od Velike Britanije i samostalnom pripajanju Europskoj uniji, taj profesor politologije spomenuo je da pregovori s Bruxellesom danas nipošto nisu to što im naziv sugerira. Više-manje, smatra Grdešić i više se ne ustručava to kazati, riječ je o prihvaćanju nametnutih okvira, često štetnih. Tako će i Hrvatska, po njegovu mišljenju, tek shvatiti „na što se brzopleto obavezala pristupanjem Uniji“.

Značenje njegovih riječi u interpretaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, čije smo mišljenje zatražili, ipak je unekoliko blaže, mada nam se suština čini istom: „Rekao je da država koja pregovara nije u poziciji promjene pravila već mora pronaći način njihove primjene i usvajanja te ako se traži previše izuzeća vjerojatno nisi spreman. Također je rekao, da kad bi mogli promijeniti neke stvari koje su dogovorene vjerojatno bi to pokušali i napraviti“. A budući da veleposlanikov cjelovit govor još nje objavljen na stranicama škotskog parlamenta , poručeno nam je da se tu više nema što komentirati.

Više osviještenih nakon krize

Grdešićeva šefica, aktualna ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić, pak, godinama je vodila taj proces, inzistirajući da je svejedno riječ o partnerskom odnosu. No, stvari se pomalo ipak kreću nabolje, sudeći po učestalosti reakcija na problematičan odnos međunarodnih institucija, posebice onih usko ekonomskog profila. „Prije 2008. i globalne krize, tek pojedinci kao što su Ljubo Jurčić ili Zvonimir Baletić prozivali su te ustanove zbog nekih sumnjivih namjera. Sad je to ipak u većoj mjeri dešifrirano. Socijalno senzibilizirani društveni krugovi već uspješnije iščitavaju logiku strukturiranja političkih ishoda koja upravlja ukupnim procesom“, rekao nam je Tonči Kursar, politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Ali, o kakvim je namjerama konkretno riječ? Primjerice, u nedavnoj „Doing business“ analizi SB-a, negativnoj po Hrvatsku, ili u najnovijim preporukama MMF-a. Mislav Žitko, koji se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bavi i političkom ekonomijom, upozorio nas je da se ovdje nekritički prihvaćaju i ocjene aktera bez stvarne moći, za razliku od navedenih institucija. „Takve ekonomske i druge stručnjake, s tim međunarodnim ustanovama spaja pogled na ekonomiju i društvo“, smatra on, „temeljen na konceptima i predstavama koje podržavaju tržišna rješenja i prosperitet institucionalnih struktura potrebnih za jačanje pozicije kapitala nasuprot pozicije rada.“

Nezavisni analitičari koji su za DW prokomentirali dotične institucije i odnos Hrvatske prema njima, zapravo su se nadovezali na standardne prigovore MMF-u i Svjetskoj banci, primjerice. Te institucije se u dijelu javnih i stručnih krugovima u svijetu već desetljećima tereti da umjesto deklarativno isticane borbe protiv siromaštva, razvojnim zajmovima poput SB-a ili usklađivanjem monetarnih politika poput MMF-a, radi čega su formalno osnovane, pogoduju okolnostima u korist privatnih novčarskih kuća i transnacionalnih multikorporacija. Najjačom uporišnom točkom te politike u novije doba smatra se međunarodni Washingtonski sporazum iz 1990., a za koji su se upravo one izborile.

Ekonomski fatalizam

I dok su nekoć, u vrijeme tranzicije i prije krize, neke zemlje – Slovenija, recimo – imale širi manevarski prostor za izbjegavanje prevelikog utjecaja MMF-a ili akademskih neoliberalnih ekonomista, te šansu za blaži prijelaz na novi privredni sustav, danas je sve drukčije. Žitko primjećuje kako politika štednje i povlačenja države ima već značajnu formalnu, međunarodno-institucionalno ovjerenu pozadinu: „Pogledajmo samo evoluciju mehanizama fiskalnog nadzora unutar EU-a. Neprihvatljivo vođena politika makroekonomskog stabiliziranja, krizu je iskoristila za razvoj efektivnih instrumenata za kontrolu i sankcioniranje nediscipliranih.“

Ako bi takva orijentacija smjerala na izjednačavanje razlika između centra i periferije EU-a, ne bi joj se moglo prigovoriti. Mislav Žitko nalazi da ona umjesto toga intenzivira polarizaciju, jer ista pravila ne vrijede za sve, kao što je naznačio i Grdešić. Ali, institucionalne strukture već su okoštale. „Čak i kad retoriku možemo dovesti u pitanje, formalizirane norme ekonomskog ponašanja smanjuju manevarski prostor države i naturaliziraju jedan oblik ekonomskog fatalizma“, zaključuje ovaj naš sugovornik.

Iz hrvatskog ureda Svjetske banke nisu željeli komentirati gore navedene kritike, dok su nam iz glasnogovorništva MMF-a u Washingtonu odgovorili da ta ustanova unapređuje međunarodnu financijsku stabilnost i monetarnu suradnju, olakšava trgovinu i promiče visoku zaposlenost te održivi ekonomski rast, a sve uz procjenjivanje državnih politika kroz tzv. sistem prismotre. „U istom okviru MMF omogućuje savjetovanje i Hrvatskoj, kao i za ostalih njegovih 187 zemalja-članica“, poručuju iz Washingtona, podsjećajući da je njihov tim pod vođenjem Johannesa Wieganda prošli tjedan bio u posjeti Zagrebu, na sastanku s nizom ministara i predstavnika poslovne i međunarodne zajednice, kao i sindikata, o čemu je objavljeno i stajalište MMF-a, s poticanjem na daljnje reforme.

Tragična rasprodaja banaka?

Hrvatska, odnosno njezina politička elita, međutim, bila je i dugo prije krize, te ulaska u EU, sklona prilagođavati svoju ekonomsku politiku interesima krupnog transnacionalnog kapitala. Nije se zgorega podsjetiti da je državno vodstvo – prvo HDZ, zatim koalicija lijevog centra – prije nepunog desetljeća i pol jeftino privatiziralo faktički kompletan financijski sektor, a nakon što su banke skupo sanirane javnim novcem. I to je izvršeno uz načelnu preporuku krugova u koje spadaju Svjetska banka ili MMF. Takva politika, često se naglašavalo, trebala bi omogućiti viši standard najširim slojevima.

Ekonomski analitičar Guste Santini drži kako porijeklo nekritičkog prihvaćanja kojekakvih političkih i financijskih autoriteta, pa i onih kojim se uopće nismo obvezali, leži u činjenici gubitka subjektiviteta. „Prodaja banaka bila je tragična, što sam u ono vrijeme i pisao javno, ali sve je izvedeno bez suvislih kriterija. Tako se prestaje biti političkim subjektom koji ima odabrani cilj, što također nije slučajno“, rekao je Santini za DW. A danas, dometnut će on, ista elita koja je Hrvatsku dovela na rub propasti, sugerira kako narod i radništvo trebaju postupati ubuduće.

Ukupna elita, stranačka i šire, povela je svojedobno ovo društvo u tržišnu ekonomiju bez ograničenja, mišljenja je Santini, a na to nismo bili pripremljeni. Na isti način ušli smo u EU, gdje po njemu zauzimamo ekonomski beznadno inferioran položaj. „Neselektivno pričamo o restrukturiranju i reformama“, tumači ovaj analitičar, „i žalosno kompleksaški uzimamo sve pritiske izvana kao a priori korisne za nas. Izgubili smo tako već 20 godina, mada sve resurse još nismo, ali to bi nam se uskoro moglo dogoditi u cijelosti“.

Podrška jakima na štetu slabijih

Iz glasnogovorništva Hrvatske gospodarske komore dobili smo za ovu priliku komentar da su prozvane međunarodne ustanove „nesporno u svom djelovanju primarno usmjerene u zaštitu interesa krupnog kapitala i vodećih svjetskih ekonomija s jasnim opredjeljenjem na liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju kao glavne temelje ubrzanja svjetske trgovine i gospodarskog rasta“. HGK je takvu politiku redovito i sama zagovarala, a sada nam iz domaće krovne privredne komore poručuju da bi za Hrvatsku bilo najbolje da sama kreira svoju ekonomsku politiku, uz „one strukturne reforme koje bi nam ionako nametnuo MMF“. Tome dodaju: „Teško je teoretski suditi da li je neoliberalna politika dobra ili loša, no primjer najrazvijenijih gospodarstava svijeta govori sam za sebe“.

Druga strana iste medalje jesu kronično nerazvijeni, pa se i u znatnom dijelu hrvatske javnosti neoliberalizam i politika pobrojanih institucija već neko vrijeme prepoznaje kao podrška jakima na štetu slabijih.