Kome treba snažna ličnost na čelu UN?

Zar netko zaista želi postati glavni svjetski diplomat? U opis radnog mjesta glavnog tajnika spadaju i pojmovi kao što su „savjest svijeta“ i „tolerancija na frustracije“. Sukob na Bliskom istoku, Sirija, Afganistan, Irak, Ukrajina, izbjeglička kriza u Europi, prijetnja islamističkog terorizma, glad i građanski ratovi u Africi, potresi, promjena klime, poplave. "Sperare contra spem" („Nadaj se protivno svim nadama“), kažu obično teolozi.

I zaista, krajem srpnja objavljena su imena dvanaestoro kandidata. Netko od njih će potkraj godine naslijediti na funkciji južnokorejskog diplomata Bana Ki-Muna (72). Idealan profil bi imala žena iz Istočne Europe, jer je prema striktnom turnusu UN-a na redu kandidatkinja takvog profila. No pored toga bi trebala imati i veliko iskustvo u diplomaciji, besprijekoran životopis kao i međunarodni ugled.

Tko su kandidati?

Na probnom glasanju koje je bilo zatvoreno za javnost, najbolje je prošao Portugalac Antonio Guterres (67) koji je od 2005. do 2015. bio visoki povjerenik UN-a za izbjeglice. Vrlo dobro stoji i direktorica organizacije Unesco, Bugarka Irina Bokova.

Geografski vrlo udaljena, ali s iskustvom na East riveru i moćnom podrškom je bivša novozelandska premijerka Helen Clark (66). Ona je od 2009. šefica programa UN-a za razvoj (UNDP) i važi za broj 3 u hijerarhiji Svjetske organizacije. Kažu i da je podržavaju SAD – a to ima težinu.

Mnogo manje poznati kandidati su Natalija Gherman (47) iz Moldavije, Vuk Jeremić (41) uz Srbije, Srđan Kerim (67) iz Makedonije, Miroslav Lajčak (53) iz Slovačke, Igor Lukšić (40) iz Crne Gore, Suzana Malcorra (62) iz Argentine, Kevin Rudd (58) iz Australije kao i Danilo Türk (64) iz Slovenije. Hrvatska kandidatica Vesna Pusić više nije u igri – odustala je zbog slabih izgleda.

Sada 15 članova Vijeća sigurnosti zasjeda iza zatvorenih vrata. U tom tijelu glavnu riječ imaju pobjedničke sile iz Drugog svjetskog rata kao i Kina. Na kraju će vijeće Opće skupštine UN-a iznijeti zajednički prijedlog o kome će se glasati aklamacijom. Još uvijek se smatra da je posao šefa Svjetske organizacije gotovo nemoguć – jer se upravo njeni najvažniji članovi trude smanjiti njezin utjecaj. A međunarodni čimbenici se više ne mogu složiti ni oko najosnovnijih pitanja međunarodnog prava i prijete da će otvoriti grobove Hladnog rata. To znači da funkcija glavnog tajnika UN stvarno ne može zadovoljiti nikoga.

Žele li to svjetski moćnici uopće?

Svjetska zajednica je 2000. godine postavila sebi milenijske ciljeve: suzbijanje gladi i siromaštva, smrtnosti djece, Aidsa, kao i obrazovanje za sve. Na mnogim poljima je ostvaren napredak, ali su ga pojele prirodne katastrofe, ratovi i globalne gospodarske krize.

Milijuni izbjeglica i žrtava rata, ljudi koji gladuju, obespravljene žene, tisuće Plavih kaciga koje stavljaju glavu u torbu za zajednicu vrijednosti koja radije gleda u stranu. Svim tim ljudima je potreban zaštitnik njihovih interesa, koji će moćnike jasno suočiti s raskorakom između izdataka za oružje i suzbijanja siromaštva. Potreban su im jedan glas i jedno lice – da ne bi potonuli u potpunu medijsku beznačajnost.

Pitanje je žele li veliki igrači međunarodne zajednice uopće za mikrofonom Opće skupštine UN-a vidjeti tako snažnu ličnost. Za mnoge je Svjetska organizacija samo hidrocefalus koji stvara troškove a ne daje nikakve rezultate.