Koliko ugode čovjek može podnijeti?

Poljubac budućnosti, Molekularna kuhinja, U vašim rukama, Artgazam – to su samo neki od radova kroz koje, u sklopu festivala Touch me u zagrebačkome Studentskom centru, umjetnici istražuju fenomen hedonizma ponovno otvarajući pitanje koliko ugode čovjek može podnijeti, gdje je ona tanka linija između užitka i boli, te kako na naše društvo utječe promjena temelja stabilnosti i kontrole s područja moći i represije na ono sreće i zabave. 20-ak umjetnika i teoretičara sa svih strana svijeta nude tako različite konotacije hedonističkog pogleda na svijet: užitke koji sežu od bezbrižne ugode do specifičnih ushićenja koja mogu stvoriti bol i neugoda, ali i nesreće koju izaziva društveni imperativ sreće. Važno obilježje festivala Touch me je i predstavljanje radova koji su nastali na području preklapanja suvremene umjetnosti i novih tehnologija poput biotehnologije, kibernetike i elektronike, pritom ispitujući nekritički odnos društva prema etičkim pitanjima koja otvaraju promjene suvremene tehnološke stvarnosti.

Kontrola pojedinaca pomoću barometra sreće

Temi se, kaže jedna od organizatorica festivala Olga Majcen iz kustoskog tima Kontejner, kroz petodnevni program pristupa na dva načina: senzorički posjetitelje prepušta olfaktivnim, taktilnim i ostalim užicima, te kritički koji propituje kako društvo barometrom sreće i postignuća kontrolira pojedinca.

Kontrolom pojedinca bavi se upravo rad Amerikanca Kala Spelleticha – on je izložio robota ljenjivca koji viseći sa zida očima-nadzornim kamerama prati pokrete posjetitelja. Inspiracija za taj rad bi mu je jedan od smrtnih grijeha. „Jedan od tih grijeha je lijenost, ali i pretjerani hedonizam, nezainteresiranost za druge. Robot zato posjetitelje promatra s visoka, monitori prikazuju koga u tom trenutku promatra, a stisnete li njegovo preuveličano spolovilo, iz njega će poteći tradicionalno američko piće – whiskey,“ kaže Spelletich koji je radom želio istaknuti da je SAD društvo vođeno strahom, a bijeg od straha i put do ugode mnogim Amerikancima nudi farmaceutske industrija - uzimaju antidepresive i druge medikamente. Te psihološke razine naravno odzvanjaju i u umjetnosti, jer Amerikanci ne uživaju u životu – to je samo jedan veliki privid sreće, zaključuje Spelletich.

Kombinacija umjetnosti i orgazma

Jednim od najintimnijih osjeta poigrava se Norvežanin Stahl Stenslie, koji se predstavlja projektom „Artgazam“ – kombinacijom umjetnosti i orgazma. „To je, dakle, umjetnost koja izaziva orgazam. Jedna od inspiracija mi je bio doživljaj Firence francuskog pisca Stendhala, koji je ondje doživio takvu ljepotu da mu se tijelo počelo tresti, srce lupati… gotovo se onesvijestio,“ priča Stenslie, dodajući da njegov rad omogućuje nešto slično jer se orgazam primjenjuje pod liječničkom kontrolom pritiskom medicinskog vibratora na živac na penisu. „Umjetničko iskustvo svodi se na puki tjelesni užitak, a krajnji tjelesni užitak na mehaničku nevoljnu reakciju,“ obrazlaže Stenslie.

Zvuk nije samo slušno iskustvo

Japanski umjetnik, koji živi u Njemačkoj, Satoshi Morita za Touch me festival konstruirao je „Zvučnu kapsulu“ u koju posjetitelj može leći i slušati, ali i osjećati zvuk. „Zvuk ulazi kroz uši, ali zahvaljujući pretvaranju zvučnog signala u vibraciju, i prolazi čitavim tijelom. Želio sam pokazati da zvuk nije samo slušno iskustvo, već i iskustvo čitavog tijela. Istovremena čujnost i taktilnost zvuka konstruiraju novi osjećaj,“ kaže Morita o svojem radu.

Može li se živjeti bez boli?

U sklopu festivala održava se i međunarodni simpoziji o užicima i društvu te području osjetilnosti. Sunčica Ostojić iz organizacije Kontejner među ostalima ističe britanskog filozofa Davida Pearcea koji se bavi fenomenom post čovjeka: „Njegovo predavanje temelji se na abolicijskom projektu, radi se o istraživanju koje spekulira da će se s obzirom na razvitak znanosti moći gotovo u potpunosti dokinuti bol.“

No, možemo li normalno živjeti bez boli, sasvim je drugo pitanje koje otvaraju i neki od radova koji se predstavljaju u sklopu festivala Touch me – manifestacije koja zahvaljujući odlično pogođenom terminu kontrapunktira cjelokupnu društvenu atmosferu u ovo doba, koja je i sama - na kraju ove recesijske godine – vrlo specifična.