Koliko su Nijemci skloni populizmu?

Donald Trump, baš kao i građani Velike Britanije koji su željeli Brexit, bili su povedeni načinom razmišljanja i neprijateljstvom prema "eliti" na čelu njihovih država – kakva jedva postoji i koja će jedva imalo utjecati na ishod izbora tu u Njemačkoj ovog rujna.

To je središnji zaključak ove studije, makar nije bilo lako uopće odrediti, što je to populizam. Istraživači Zaklade su se usredotočili na neke neosporne politološke osobine: to je mržnja prema establishmentu, eliti koja je na čelu te zemlje, ali je u toj ideologiji ta mržnja povezana i sa uvjerenjem da postoji "narod", "mi obični ljudi" koji su u osnovi homogena skupina. Utoliko se i od "vođe" očekuje da radi i djeluje "ono što narod hoće", dakle čak i protiv volje elite i državnih institucija.

Čak i populisti ovdje vjeruju u sustav i demokraciju

Po ove tri značajke ispada da 29,2 građana sa pravom glasa u ovoj zemlji su podložni populizmu, 33,9% imaju određene sklonosti takvom načinu razmišljanja, a 36,9% se baš nikako ne mogu oduševiti za takve iluzije.

To ne znači da tijesna većina Nijemaca nije i razočarana načinom na koji funkcionira demokracija. Ali čak i među onima uvjerenima da treba "pitati narod", jedva da ima ikoga tko stavlja u pitanje demokraciju kao politički sustav.

"Ljudi sa populističkim gledištima u Njemačkoj su razočarani demokrati, ali ne neprijatelji demokracije", sažetak je jednog od autora ove studije Roberta Vehrkapa na prezentaciji istraživanja u Berlinu.

To isto vrijedi i za Europsku uniju: i u Njemačkoj je mnogo nezadovoljnih sa EU u obliku kakav je danas, ali postoji i izrazita podrška ujedinjene Europe kao načela. Sve u svemu, Nijemci izgleda da su manje srditi nego Amerikanci ili Britanci. Vehrkamp to zove "umjereni populizam."

Trump "nema ni trunke šanse" u Njemačkoj

Srdžba je važan element u formiranju populističkih pokreta. Vehrkamp analizira kako se Donald Trump predstavio američkim biračima jer je to doista školski primjer populizma. On se sustavno predstavljao kao glas homogene, jedinstvene skupine Amerikanaca – kakva naravno uopće ne postoji, a svoj prosvjed je predstavio kao prosvjed "naroda" protiv političke elite.

Istraživači su pokušali utvrditi, da li bi tako nešto "upalilo" i u Njemačkoj i odgovor je potpuno jasan: ne. "U Njemačkoj čak niti populisti ne žele oduzeti moć ovdašnjoj eliti", kaže Vehrkamp. Utoliko je i njegovo mišljenje da ako bi netko i pokušao povesti kampanju kao Trump, da tu ne bi imao niti trunak šanse.

U Zakladi Bertelsmann misle da je razlog tome i socio-ekonomska razlika između SAD i Njemačke. Naravno da je sklonost prema populizmu veća, što je obrazovanje niže i siromaštvo veće. U SAD takva populacija jest i politički artikulirana, u Njemačkoj je mnogo manje. I u Velikoj Britaniji je veća srdžba takvih slabo obrazovanih i razmjerno siromašnih na "šefove" koji vladaju njihovom sudbinom, a uspjelo ih se uvjeriti da najodgovorniji ne sjede u Londonu, nego u Bruxellesu.

Alternativa koja ne vidi alternativu

Barem po temeljnim kriterijima pojma populizam, u Njemačkoj je najmanje takve sklonosti među strankama kršćanskih demokrata i zelenih. Naravno, to ne isključuje mogućnost drugih oblika predrasuda i ideološkog sljepila, ali to nije ono što bi se moglo nazvati populizam. Zapravo niti stranka ljevice nema baš osobito mnogo tragova populizma, makar se barem tamo gaji određena netrpeljivost prema establishmentu.

Jedina iznimka je radikalno desna Alternativa za Njemačku (AfD), ali zapravo njena politička platforma je sve uža, čak i kada je riječ politika u samoj Njemačkoj. Ona je počela kao stranka sumnjičavaca prema Europskoj uniji, ali ta tema je sada praktično nevažna za aktiviste AfD-a: glavna i jedina tema je odnos prema izbjeglicama.

No i tu mišljenje nije baš jedinstveno: većina Nijemaca naravno da ne želi opet vidjeti rijeke izbjeglica koje dolaze u ovu zemlju, ali ne postoji niti većina u mišljenju kako bi ovdašnje izbjeglice masovno trebalo protjerati iz zemlje. Ali baš ova fiksacija na izbjeglice bi za AfD mogla biti kobna: ne izgleda da će se nešto bitno dogoditi sa izbjeglicama do rujna, a njihov ekstremni stav o progonu, neprihvatljiv i za većinu Nijemaca, tjera i sve ostale stranke od bilo kakve suradnje sa AfD-om.

Nezadovoljstvo, ali ne i srdžba

Baš kada je riječ o ovoj stranci, ova Zaklada je detaljnije analizirala njene rezultate na pokrajinskim izborima u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji. Taj rezultat je veoma daleko od dvadesetak postotka kojem se AfD nadao još prošle jeseni, ali i 7,4% je dovoljan razlog da se pozornije pogleda tko je to birao.

Ispada da su ti "jedini pravi njemački populisti" preko polovice glasova dobili od građana koji inače uopće ne izlaze na izbore. To možda donekle ima veze sa američkim biračima Trumpa koje se pomalo prezirno zovu i rednecks – "crvene šije" jer su to manualni radnici, jedva ikakvog obrazovanja i veoma skromnih prihoda. Ali u SAD će baš oni biti prvi koji će se smatrati "pravim Amerikancima". Oni se po svojim stavovima jedva uopće mogu usporediti sa sličnim radnicima u Njemačkoj. Ali ovaj nalaz ukazuje kako se tu možda nešto mijenja.

Ipak, osnova na kojoj populizam raste i u ovoj zemlji je nezadovoljstvo i želja za prosvjedom. A on može doći sa svih strana, kaže i Verhrkamp: "Po mom mišljenju, najveće iznenađenje ovog istraživanja je da je u AfD (na ovim pokrajinskim izborima) najviše prijelaza bilo iz piratske stranke." Kako su pirati, ideološki prije lijevi i mnogo više zabavljeni virtualnim nego stvarnim svijetom, dospjeli u AfD? Jedino što ih povezuje je upravo ta pobuna. Ali opet, tolike srdžbe u Njemačkoj – nema.