Književni papa slavi 85. rođendan
3. lipnja 2005On je u posljednjih 50 godina ostavio trajan utjecaj na njemačku povijest književnosti i germanistiku, ali sam nije nikad pohađao sveučilište a prvi puta je ušao u sveučilišnu dvoranu tek 1963. i to ravno na predavaonicu gdje je održao predavanje kao gost. Ljubav prema njemačkoj književnosti i jeziku, ovom rođenom poljaku je podarila njegova majka čiji je to bio materinji jezik.
"Kada je počela moja strast prema literaturi? Ne znam točno, ali moja majka je to morala veoma rano primjetiti. Jer kada mi je bilo 12 godina, dobio sam u nekoj prigodi jedan neobičan poklon: ulaznicu za izvedbu "Wilhelm Tella" u Državnom kazalištu na Gendarmenmarktu. Te večeri, krajem 1932 kada sam po prvi puta sjedio na pravoj kazališnoj predstavi a ne u nekom dječjem kazalištu, počele su moje ljubavne priče i to sve odjednom: mislim na ljubav prema njemačkoj književnosti, mislim na ljubav prema kazalištu koja je potrajala decenijama i koja je nešto popustila a tu je i ljubav prema Schilleru koja je doduše često bila dovedena do kušnje ali koja nikad nije nestala. I konačno, ljubav prema jednoj zgradi koja mi je postala najdraža u čitavom Berlinu i koja je to ostala do dana današnjeg - prema Schinkelovom kazalištu na Gendarmenmarktu."
Marcel Reich je rođen 2. lipnja 1920 kao sin poljskog oca židovske vjeroispovjesti i njemačke majke iz obitelji jednog rabina. Nakon propasti očeve tvrtke, obitelj se 1929. preselila kod njemačke rodbine u Berlin. Reich-Ranicki je još uspio maturirati na uglednoj Fichteovoj gimnaziji 1938., kratko prije početka općeg progona židova, kada su prognani u Poljsku. Od 1940 zatvoren je u Varšavski geto gdje je upoznao svoju kasniju suprugu Teofilu i sa kojom je uspio pobjeći iz geta 1943. Kraj rata Reich-Ranicki je došekao kao dobrovoljac u Poljskoj armiji iz koje je 1945. stupio u komunističku partiju Poljske. Neko vrijeme je radio i za poljsku tajnu službu u Londonu ali njegova politička karijera se završila kada je izbačen iz partije. Tada se vratio svojoj staroj strasti, književnosti; isprva u Poljskoj a od 1958. u Zapadnoj Njemačkoj. Od 1960. bio je književni kritičar u tjedniku "Die Zeit" a 1973. prelazi u "Frankfurter Allgemeine Zeitung" gdje sa publicistom Joachim Festom preuzima redakciju za književnost i književnu scenu. U ta dva desetljeća postao je - citiramo - "najčitaniji, najopasniji, najzapaženiji i najomraženiji književni kritičar Njemačke" kako je napisao njegov kolega po struci, Joachim Kaiser. Vrhunac svoje popularnosti je Reich-Ranicki pak doživio sa televizijskom emisijom "Literarni kvartet" koja se emitirala do 2001: u njoj se i šira publika mogla osvjedočiti u njegov nezamjenjivu snagu riječi u sporovima sa kolegama. Nekakve terorije ili norme su mu mrske, nego se kao kritičar Marcel Reich-Ranicki zalaže za subjektivnost:
"Dobrog kritičara se prepoznaje po tome da on možda i nema nekakvih stalnih mjerila. Odakle da ih uopće uzme? On se može jedino pozivati na estetiku, ako u neku vjeruje. Ja ne vjerujem u to. Moji kriteriji potječu iz dva područja; prvo, na sve što sam pročitao i proživio tijekom svog života i drugo, iz knjige o kojoj se razgovara. Svaki puta se kriteriji moraju prilagoditi tome. Kritičar mora biti spreman odustati od svega obzirom na neki novi talent."
Mnogim talentima je Marcel Reich-Ranicki otvorio vrata, među njima i pjesnikinji Ulli Hahn. Druge, već ugledne autore, znao je bezdušno raskomadati. Njegova kritika romana "Široko polje" Güntera Grassa iz 1995. u tjedniku Spiegel oblikovao je u pismo i naslovio "Moj dragi Günter Grass" izazvala je žustri spor u kojem se postavilo i pitanje stvaratelja mišljenja. Na to se oslonio i roman Martina Walsera "Smrt jednog kritičara" iz 2002. - naizgled pamflet protiv apsolutne moći književne krititike i koji je neprikriveno koristio antisemitske klišee - izazvao je žestoke polemike oko uloge kritičara kakvog utjelovljuje Marcel Reich-Ranicki. On se osobno ne osjeća kao književni sudac:
"Ja nisam sudac, prije državni tužitelj ili advokat, branitelj ili tužilac. Branitelj autora koji je zaslužio obranu i povremeno tužitelj, ali - to moram reći tako patetično - u ime književnosti."
Marcel Reich-Ranicki se rado upušta u sporove i zastupa stavove pa makar pritom doveo u opasnost i stara prijateljstva: Još do danas je poremećen njegov odnos prema njegovom nekadašnjem suradniku i zaštitniku Joachimu Festu, a to je izazvao spor povjesničara 1986. godine. Tada je Fest branio poziciju povjesničara Ernst Noltea koji je stavio u pitanje jedinstvenost zločina Holocausta i istovremeno nacizam tumačio kao reakciju na boljševizam. Tome je pak prethodio događaj koji je za Reich-Ranickija bio presudan i o kojem je pisao i u svojim sjećanjima: susret kojeg je Joachim Fest upriličio sa Albertom Speerom, Hitlerovim arhitektom i ministrom industrije o kojem je Fest pisao knjigu ali Reich-Ranicki u Speeru vidi ubojicu njegovih roditelja i njegovog brata. Svom nekadašnjem prijatelju nikada nije mogao oprostiti taj nedostatak senzibiliteta za nekoga tko je preživjeo Holocaust pa ni Festovo mitiziranje Hitlerovog ministra kao "pristojnog naciste". Reich-Ranicki je zauzeo stav i oko spomenika Holocausta u Berlinu - i godinama se sporio sa Martinom Walserom koji je odlučno odbijao takav spomenik. On, Marcer Reich-Ranicki je za spomenik, ali to ostaje djelo za Nijemce. On osobno ne treba spomenik za uspomenu na svoju ubijenu rodbinu.
Ljubav prema jeziku nacije koja je željela istrijebiti i njega i njegovu obitelj, Marcela Reich-Ranickija nije napuslila niti u najgora vremena u ilegali u getou. A tu će ljubav i ovjekovječiti na impozantan način, u Kanonu njemačke kniževnosti u 50 svezaka na kojem slavljenik upravo radi.