Posljednji pastiri na Himalaji
6. prosinca 2018
Na planinskom lancu Dhaulagiri na sjeveru Indije stigla je jesen. U ovom zabačenom dijelu Himalaje, u kojem se serpentine izmjenjuju sa strmim stijenama, rastu borove šume i žive pastiri sa svojom stokom. U selu Kandral, u kojem živi polunomadski narod Gaddi, u stvari bi se stalno trebala čuti zvonjava zvončića obješenih o vrat koza i ovaca – no umjesto toga vlada tišina.
Ranjit Singh i četiri druga pastira ostavili su svoja stada kod rođaka gore u planinama kako bi se mogli vratiti u selo radi tradicionalne godišnje svečanosti Dham. Nekada su svoje životinje jednostavno poveli sa sobom i ostajali i nakon svečanosti u selu, sve dok ne bi stigla zima, kada bi se sa stadom spuštali na manje visine. „Tradicionalno je to bilo vrijeme kada su naša stada bila s nama i jela travu koju bismo prikupili za njih, dok bi mi šišali ovce i prodavali vunu", priča Ranjit Singh.
Ovaj krupni 58-godišnjak sjedi ispred dvokatnice sagrađene uz strmu padinu. Kuća više nije u dobrom stanju. Na mnogim mjestima u podu su vidljive pukotine. Seljani vjeruju da su uzrok tome odroni koji nastaju zbog krčenja šuma. Singh se boji da bi se jednog dana cijela kuća mogla srušiti.
Ugrožen je i njegov način života: on većinu svog vremena provodi vani, spava pod privremenim zaklonima, pije vodu iz potoka i jede jela pripravljena od suhog voća, brašna i riže koje transportira na svom konju.
Ugrožena tradicija
Singh i drugi pastiri su se ranije uvijek kretali iz nižih u viša područja kako bi koristili travu za ispašu na različitim visinama u različitim sezonama. Ali klima koja se mijenja u tom dijelu Himalaje poremetila je ritam njihovog života.
Singh je ranije svoje godišnje putovanje počinjao u travnju, kada je kretao prema vrhu Langa-Kinnaur koji se nalazi na 5.000 metara nadmorske visine. U rujnu se onda vraćao na 2.500 metara visine, prije nego što se u prosincu spuštao u predgorje. Tamo bi ostajao do proljeća i iduće godine bi taj ciklus započinjao iznova.
No ranije se moglo osloniti na padaline. Prema Indijskoj meteorološkoj službi, u studenome 2014., 2016. i 2017. zimi gotovo uopće nije bilo padalina.
Ranbir Singh Rana, znanstveni voditelj Odjela za agronomiju na sveučilištu Himachal Pradesh Agriculture University (HPKV), kaže da ta promjena ima dalekosežne posljedice. Za to smatra odgovornima klimatske promjene. „Manje snijega na srednjim visinama ugrožava pašnjake o kojima se ovi pastiri već stoljećima brinu."
U potrazi za hranom
Kako bi osigurali dovoljno hrane za svoje životinje, pastiri su u međuvremenu počeli ignorirati „čvrsti vremenski plan" koji određuje koliko dugo pojedini pastir smije ostati na određenom mjestu, kaže Akshay Jasrotia, seljak i član udruge Himachal Pradesh Ghumantu Mahasabha, koja se bori za prava pastira. „Zato što ostaju duže, raste rizik od uništavanja pašnjaka, a ono pak može dodatno ugroziti okoliš", objašnjava Jasrotia za Deutsche Welle.
U potrazi za pašnjacima pastiri se penju na sve veće visine. To dovodi do rasta smrtnosti ovaca – vjerojatno zbog loše kvalitete trave. A to onda pak znači da za prodaju ima manje vune, mesa i mlijeka, što život pastira čini još manje isplativim.
Manjak padalina za neke je prednost
No više temperature ne otežavaju samo ispašu, nego zbog njih i seljaci više sade za vrijeme produženog vegetacijskog razdoblja. U pojedinim područjima poljoprivredne površine su se u proteklih deset godina udvostručile. To za pastire nije dobra vijest.
„Ima izvještaja udruge Himachal Pradesh Ghumantu Mahasabha koja djelomično govore o nasilnim sukobima između seljaka koji obrađuju polja i pastira čije životinje na tim poljima pasu", priča Prakash Bhandari, aktivist koji radi za neprofitnu organizaciju Kangra i koji se zalaže za zaštitu šuma.
Osim toga, zbog promijenjenih klimatskih uvjeta širi se i grmlje koje nije domicilno u toj regiji, pa ono potiskuje pašnjake nužne za ishranu domaćih koza i ovaca.
Kultura koja izumire?
Ranjit Singh još nikada u životu nije ništa čuo o promjeni klime koju uzrokuje čovjek, ali on zna što vidi i brine se za budućnost svojih pašnjaka. „Za nas je teško održati ovu stoljetnu tradiciju", kaže on rezignirano. „U međuvremenu još samo sedam obitelji u ovom selu rade kao pastiri." Ranije ih je bilo 25. Ostali pastiri su ili odselili u gradove ili su potražili posao negdje drugdje.
I u mnogim drugim selima je slična situacija. Singh kaže da je i on razmišljao o odustajanju od svog posla. Ali to je ono što on može i poznaje. To je njegova kultura u koju pripada i svečanost Dham. „To je jedino doba godine kada susrećemo naše ljude, uživamo u mnogim različitim jelima, dogovaramo brakove ili planiramo druge društvene događaje", objašnjava Singh.
A kada svečanosti prođu, on će opet svog teško natovarenog konja voditi uzbrdo, tamo gdje njegovo stado može pronaći dobru travu. To možda nije u skladu s dugom tradicijom ovdje na Himalaji, ali za njega nema druge alternative.