Klasika pod svastikom
14. studenoga 2022Dok 17-godišnja Anita stoji na rampi u logoru Auschwitz-Birkenau, svjesna je da ju čeka smrt. Prosinac je 1943. godine. Prije toga je doživjela deportaciju i nestanak svojih roditelja. „To je dakle zadnja stanica", prisjeća se Anita Lasker-Wallfisch, danas 97-godišnjakinja, "ceremonija prijema". Pitaju ju čime se ranije bavila. "Svirala violončelo", odgovara uplašena mlada žena. Ubrzo nakon toga, ispred nje je stajala šefica novoosnovanog orkestra djevojaka iz koncentracijskog logora. "Bila sam ukočena, gola i Alma Rosé me pita: Gdje i što si studirala? Potpuno apsurdan razgovor."
Violončelo je spasio život Anite Lasker-Wallfisch
U intervjuu za glazbeni dokumentarac DW-a "Klasika pod svastikom: Maestro i violončelistica iz Auschwitza" (scenarist i redatelj Christian Berger), Anita Lasker-Wallfisch prisjeća se kako joj je violončelo spasio život: primljena je u orkestar ženskog logora koji se sastojao od 56 glazbenica. "Bili smo djeca i amateri", kaže ona. Kompozicije za, na brzinu sastavljeni, orkestar aranžirala je sama Alma Rosé, nećakinja židovskog kompozitora Gustava Malera, kojeg su nacisti proglasili "degeneriranim" umjetnikom.
Najviše su bili traženi marševi: tako je orkestar svirao ujutro i navečer na glavnom ulazu ženskog logora za kolonu radnica, čak i po velikoj hladnoći. Violončelistica je tako bila pošteđena kaznenog rada, ali se nije osjećala sigurnom. "Sve dok budu htjeli da im sviramo, neće nas strpati u plinske komore. No to je samo odlaganje!"
Ali zašto su se nacisti uopće trudili kako bi se svirala glazb za logoraše koje su ovako i onako kasnije ubili? "Taj mentalitet je toliko perverzan da ga je teško razumjeti, ali je on presudan: glazba i umjetnost su se koristili kao dio ubilačkog postrojenja", kaže Norman Lebrecht u Bergerovom dokumentarcu.
Židovski glazbenici sviraju masovnim ubojicama iz SS-a
Ovaj britanski glazbeni novinar dugi niz godina se bavio istraživanjem uloge klasične glazbe tijekom vladavine nacionalsocijalista. "Napredna kultura bila je jedan od načina da se opravda nacistička vladavina u Njemačkoj." Bio je to izgovor za naciste. "Mogli su reći, mi smo kulturna nacija. Mi nikada ne bismo uradili ništa nekulturno."
I sam Hitler je bio svjestan moći glazbe: „Sigurno je da se glazbi treba obraćati kao najvećoj tvorevini osjećanja i čula koje pokreću duh", rekao je 1938. tijekom Dana kulture na stranačkom kongresu Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP). Cinična stvarnost: dok su židovski kompozitori i glazbenici bili izopćeni i ubijani, nacisti poput zloglasnog doktora iz koncentracijskog logora Josefa Mengelea tjerali su Židovke poput Anite Lasker-Wallfisch da im sviraju klasična djela u Auschwitzu. Navodno je čak i Hitlerova privatna kolekcija ploča uključivala snimke židovskih glazbenika.
Glazbeni dokumentarac DW-a otkriva te proturječnosti i iscrtava luk koji obuhvaća kompleksnost klasične glazbe unutar "Trećeg Reicha". Glavni likovi u filmu su dvije osobe koje se ne posve različite načine zalažu za glazbeni život u vrijeme nacionalsocijalizma: čuveni dirigent Wilhelm Furtwängler, koji je sklopio pakt s nacistima, i Anita Lasker-Wallfisch, koja nije imala izbora i uspjela je preživjeti samo zahvaljujući svom talentu.
To dramatično vrijeme može se doživjeti kroz povijesni filmski materijal koji je digitalno restauriran i pažljivo koloriran za DW-ov glazbeni dokumentarac. U film su uvrštene i scene Hitlerovog prisustva na festivalu u Bayreuthu, Furtwänglerov rođendanski koncert za „Führera", kao i snimci čuvenog kompozitora Richarda Straussa na otvaranju Olimpijskih igara 1936. Tu su i ulomci intervjua violončelistice Anite Lasker-Wallfisch, koji su djelo britanskih novinara, nastali neposredno nakon oslobađanja koncentracijskog logora Bergen-Belsen, u koji je deportirana kratko prije završetka rata.
O neuništivosti glazbe
Anita Lasker-Wallfisch se vrlo dobro sjeća tog trenutka. Tada je ona kao 19-godišnjakinja htjela da cijeli svijet sazna za zločine nad Židovima. "Ono što sam pokušavala opisati je zapravo bilo nevjerojatno. Samo kao činjenica. Kako Vi opisujete Bergen-Belsen? Šetajući po leševima. To je neopisivo."
Anita je 1946. emigrirala u Veliku Britaniju. Njemačku je ponovo posjetila tek 1994. Nakon što decenijama nije govorila o onome što je proživjela, sada joj je na srcu da govori o tome. Pored brojnih predavanja, ona je 2018. u Bundestagu održala govor o antisemitizmu.
Anita Lasker-Wallfisch nije ogorčena, ne gaji u sebi mržnju. Jer, usprkos nezamislivom užasu, jedna stvar je uvijek bila tu za nju: glazba. Nezaboravne su njene riječi u filmu: "Glazba? Ne mogu je uništiti! Mogu pokušati, ali je to nemoguće."
Dokumentarni film DW-a "Klasika pod svastikom: Maestro i violončelistica iz Auschwitza" može se pogledati na DW YouTube kanalu DW Doku (youtube.com/dwdoku) od 9. studenog 2022. godine.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu