Kit, zebra ili pas za bijeg iz siromaštva
26. studenoga 2017Kockari stvaraju čitav rep pred malenim kioskom u jednoj četvrti Caracasa. „Kockari" je tu kriva riječ: to nisu nikakvi ljudi iz polusvijeta, niti ta kocka ima bilo što od glamura jednog Monte Carla ili Las Vegasa. Kiosk je smješten u siromašnom dijelu grada i u repu stoje ljudi koji se barem žele nadati nekakvom boljem životu.
Među njima je i Veruska Torres. 26 joj je godina, medicinska je sestra po zanimanju, ali je nedavno otpuštena u apoteci u kojoj je radila. „Većina ljudi koje znam da kupuju lutriju su nezaposleni. Tako žele osvojiti barem nešto, jer premije su velike."
I ona, kao i mnogi drugi u Venezueli igra „Los Animalitos", „životinjice". Igrač bira između životinje, broja nad njom i boje listića. Najjeftinija srećka košta samo 100 bolivara – u zemlji pogođenoj hiperinflacijom je to teško reći i koliko danas vrijedi, manje od četvrtine centa. Naravno, „na crno".
Izvlačenje se prikazuje na YouTubeu nekoliko puta na dan. Stranci će teško sve razumjeti jer postoji više rundi izvlačenja kako bi se uspjeh barem činio većim.
I Veruska Torres redovito igra na tom kiosku u njenoj četvrti Catia u glavnom gradu Venezuele. Na srećke potroši po pet, deset tisuća bolivara, ali ponekad i dobije 50, 60 tisuća bolivara – preračunavanje u euro je gotovo besmisleno jer je i ta premija tek 4-5 eura po službenom tečaju.
Ali to je četvrtina minimalne mjesečne plaće u toj zemlji tako da Torres konačno ima za odjeću i hranu svojem sinčiću. Dio dobiti uvijek opet ide za nove „životinjice".
Venezuela, zemlja koja je svojedobno dobro živjela od svoje nafte, već četvrtu godinu prolazi kroz duboku krizu. Lokalna valuta brže gubi vrijednost nego što se uspijevaju tiskati nove novčanice, a nestašica vlada posvuda. Na policama trgovina nedostaje skoro svega, od akumulatora za automobile pa do običnog brašna.
Eduardo Liendo je jednom osvojio glavnu nagradu na „životinjicama": „To mi je mnogo pomoglo", kaže nam 63-godišnjak. Ali dobitnike na lutriji si drugačije zamišljamo: on je nedavno izgubio kuću u kojoj je živio, a i sa nagradom još uvijek živi u jednoj olupini automobila. Objašnjava nam kako je osvojio dobitak: igrao je na psa, zato jer je njegov pas nedavno uginuo.
Venezuelanska psihologinja Rosa Garcia nam objašnjava kako tu nema velike filozofije: „U krizi kroz kakvu prolazimo, ljudi mnogo više piju i kockaju se kako bi pobjegli od stvarnosti." Naravno da su i „životinjice" prilika gdje netko zarađuje na toj bijedi – ali je teško reći tko.
Ta lutrija nije zabranjena, ali nije ni u državnom okrilju: to je očito nekakav dogovor privatnih tvrtki i komunalnih vlasti. Zato niti vladin ured za igre za sreću niti ne raspolaže točnim podacima koliko ljudi igra i koji se novci tu okreću. Ali, posve je očito: veliki, a što kriza odmiče i sve veći.
Te srećke nisu jedini način nadati se izaći iz svakodnevne bijede. Sve je više kocke svake vrste, a još uvijek su omiljene i sportske oklade.
To se vidi i na hipodromu Caracasa. I tamo se pred kladilištima prije svega gura sirotinja kako bi utržila dobitak na konju za kojeg su se kladili. Naravno i tamo nada često traje tek onoliko koliko traje utrka.
Ali doći će i slijedeća utrka. Mnogo prije nego što će doći kraj krize u Venezueli.
Andreina Aponte / Reuters, Venezuela