Kineska seoba naroda za Novu godinu

23. siječnja za Kineze počinje Godina zmaja u elementu vode i mnogim radnicima koji su iz provincije došli raditi u gradove novogodišnji praznici su ujedno i jedini odmor koji imaju u čitavoj godini. Nekima je stoga to i jedina prilika da vide vlastitu djecu ili roditelje pa ovih dana vlada prava poplava putnika koji se vraćaju u svoj kraj.

Zapravo je teško i zamisliti što znači službena procjena da se čak 200 milijuna Kineza ovih dana sprema u "stari kraj" - dok se ne dođe na neki od željezničkih kolodvora u Pekingu ili drugim velikim kineskim gradovima. Zapadni kolodvor u Pekingu je samo jedan od četiri u tom gradu, ali i tu su tisuće ljudi koji se pokušavaju ukrcati u vlak ili nabaviti putnu kartu. Na kolodvoru je i vojska koja megafonima pokušava održati barem nekakav red.

Dragocjene željezničke karte

Pred svih 30 šaltera je dugačak rep, a u njemu stoji i gospođa Zhang. Stajala je u redu i jučer, i dan prije toga, a i danas pokušava dobiti kartu do Nanchanga, grada na jugoistoku Kine. To bi značilo vožnju željeznicom koja će potrajati oko 20 sati, ali svaki put kada dođe na red, odgovor je isti: karata više nema, sve su rasprodane. "Jako se brinem da neću dobiti kartu. Najkasnije do 22. siječnja želim biti u svojoj domovini", žali se gospođa Zhang.

Iako ni putnicima nije lako, prodavači karata ovih dana moraju doista imati čelične živce. Doduše, kineske željeznice su od ove godine uvele tehničke novine i karte se mogu kupiti i telefonom i putem interneta, ali te telefonske brojeve je gotovo nemoguće dobiti, a i internet je preopterećen.

Povrh toga, mnogi koji sada putuju u domovinu su obični, niskokvalificirani radnici koji su sa sela u pečalbu otišli u industrijska središta i koji jedva da su ikad vidjeli računalo. I tridesetdevetogodišnja gospođa Zhang uvijeno odgovara na pitanje zašto kartu nije kupila na drugi način: "Nisam dobila vezu preko telefona, a za internet nemam vremena." Ali onda ipak priznaje: "Ja baš nemam neke škole i taj internet jednostavno ne razumijem."

Prebrzo u budućnost

Iako se o tome javno ne govori, zapravo su i ove neviđene gužve posljedica kineske politike. Kina je posljednjih godina uložila milijarde u razvoj svojih prometnica, ali rezultat je zapravo - ovaj kaos. Mnogi od ovih radnika iz provincije mogu samo sanjati o vlastitom automobilu ili o putovanju avionom, a kada je riječ o željeznici, radije se ulagalo u super-brze vlakove kakve bi poželjele i mnoge europske zemlje Europe. No oni imaju jednu manu: cijene karata za njih nedostižne su "običnim" Kinezima.

Umjesto svih tih vlakova budućnosti, interneta i telefonskih rezervacija, mnogi od njih bi bili sretni da mogu dobiti mjesto u nekom vagonu u kojemu bi bili barem donekle zaštićeni od ciče zime i koji se nekako kotrlja prema rodnom kraju. Ovako, i doministar za željeznički promet Kine Hu Yadong je mogao samo izjaviti: "Teško smo radili, ali osnovni problem - da jednostavno nema dovoljno željezničkih karata za sve putnike - to nismo uspjeli riješiti. A ima problema i s novim elektronskim sustavom knjiženja i zbog toga neki moraju patiti. Njima se želim ispričati."

Kineska državna statistika je izračunala kako će ovih dana praktično svaki Kinez krenuti na put i vratiti se nazad. To znači da se očekuje preko tri milijarde putnika, dvostruko više nego još prije deset godina. Jer svega je više - više je radnika iz provincije, više ih je koji zarađuju dovoljno da mogu platiti takav put, više je metropola gdje zarađuju za sebe i za svoje obitelji. Ova godina je utoliko rekordna - i to će vjerojatno ostati samo do sljedeće.

A gospođa Zhang? U međuvremenu je konačno došla do šaltera i opet je dobila odgovor kakav je čula i jučer, i dan prije toga, i još dan prije toga... Karata nema. "Ne znam hoće li sutra biti karata. Ako ne bude, ne znam kako ću doći kući do proslave." Zato će i sutra već u pet sati ujutro biti na Zapadnom kolodvoru u Pekingu i opet okušati sreću.

Autorica: Ruth Kirchner, Peking (aš)

Odg. ur.: D. Dragojević