Kina – san ili noćna mora EU-a?

U roku od samo jednog desetljeća kineski je izvoz s 50 porastao na 800 milijardi američkih dolara godišnje. U međuvremenu je Kina postala drugi najveći trgovački partner Europske unije. Njemačka se kancelarka Angela Merkel upravo vratila iz posjeta Pekingu, donoseći sa sobom, među ostalim, i niz unosnih poslova za domaće tvrtke. No, unatoč uskim gospodarskim vezama države članice Europske unije još uvijek nemaju jedinstvenu politiku odnosa prema Kini.

Odavno su prošla vremena kada je Kina bila samo «najveći obrtnički radni stol na svijetu». Ta je zemlja za Europljane postala ozbiljna konkurencija: primjerice na području Afrike i Latinske Amerike, odakle u izrazvnom ogledu sa «starim kontinentom» dobavlja sve ograničenije energente i sirovine, ali kamo u sve znatnijoj mjeri plasira i svoju jeftinu robu široke potrošnje.

Od «kineskog modela» boli glava

No, za europske je političare od smanjenja volumena trgovačke razmjene mnogo gore što u tim dijelovima svijeta tkzv. «kineski model» – poznat i kao «pekinški konsenzus» – nalazi sve više oponašatelja. Što se pod tim podrazumijeva, objašnjava profesor Dirk Messner, direktor Njemačkog instituta za razvojnu politiku: «Pod ‹pekinškim› se ‹konsenzusom› podrazumijeva mješavina autoritarnog oblika vlasti, kontroliranog tržišnog gospodarstva i načela nemiješanja u poslove drugih zemalja. Takvim konceptom Kina u Africi i Latinskoj Americi nastupa kao partner, nudeći usluge na području infrastrukture i suradnju u zajedničkim projektima. Taj je koncept, naravno, oprečan dosadašnjem zapadnjačkom, koji počiva na tržišnom gospodarstvu, liberalnoj demokraciji te miješanju u poslove drugih zemalja, pa tu onda dolazi do odgovarajućih svađa.»

Ekologija i energetika – polja suradnje

No, osim konfliktnog potencijala, između Kine i Europe postoje i važna područja suradnje. Na prvom je mjestu politika zaštite okoliša. Kina i Indija svojim velikim gospodarskim rastom znatno doprinose procesu sve bržega klimatskog preobražaja Zemlje i nastanka novih pustinja. Stoga Europa te dvije goleme azijske države želi pridobiti za svoju globalnu politiku zaštite prirode. Drugo veliko područje suradnje je energetika. Peking upravo planira svoju energetsku politiku za iduća desetljeća. Europa bi mogla ključno utjecati na odluku hoće li se Kina snažnije angažirati na polju nuklearne energije, ili će i ubuduće dati prednost fosilnim izvorima energije, ili će, pak, na značaju zadobiti sektor obnovljivih energetskih izvora.

Skromni projekti nemaju smisla

To bi imalo globalnog odraza na prirodu. Upravo se na tim dvama poljima i Njemačkoj nude izgledi za suradnju. No, Dirk Messner s Njemačkog instituta za razvojnu politiku upozorava: «Skromni projekti nemaju smisla. Nužne su ozbiljne inicijative. Izgradnja 25 suvremenih vjetrenjača na jugoistoku zemlje ne služi ničemu. U Kini moramo surađivati na polju energetskih i ekoloških istraživanja te uložiti golemi novac, kako bismo mogli djelovati doista učinkovito.»

Nastavljen «dijalog o pravnoj državi»

Daljnju jezgru bilateralne suradnje čini takozvani «dijalog o pravnoj državi», što su ga 1999. pokrenuli ondašnji njemački kancelar Gerhard Schröder i kineski premijer Zhu Rongji, a sada preuzela i Velika koalicija. Cilj dijaloga je jačanje demokracije, izgradnja pravne države te zaštita ljudskih prava u Kini. Unatoč svim kritikama na račun nedostatka transparentnosti, Dirk Messner taj dijalog smatra iznimno važnim.

Bojazan od političke liberalizacije

«Kina je zanimljiv fenomen, jer s jedne strane izrasta u gospodarskog diva, koji na brojnim područjima tehnologije već sada spada u svjetski vrh, dok s druge strane u toj zemlji živi 400 milijuna siromašnih ljudi. Radi se o sustavu kojem tek predstoji proces političke liberalizacije. On u sebi krije mnoge opasnosti, jer bi Kinu mogao destabilizirati. Stoga je suradnja s Kinezima i na području gospodarskog razvoja i socijalne stabilnosti, ali i jačanja institucija i pravnog sustava od goleme važnosti, jer je stabilan razvoj Kine u njemačkome i europskom interesu. Destabilizirana bi Kina bila noćna mora svjetske politike.»

Što će biti za 15 godina?

Ne ostvari li se ta noćna mora i Kinezima doista pođe za rukom proces političke liberalizacije, kako bi mogao izgledati svijet godine 2020.? «Trenutno doživljavamo prelazak iz unilateralnog poretka svijeta, koji je snažno obilježen dominacijom SAD-a i koji je u svojoj srži već 150 godina zapadnjački, prema višepolnome sustavu moći. U njemu će, osim SAD-a, važni polovi još biti Kina i Indija. Trenutno, dakle, nastaje zapadnjačko-azijski svjetski poredak. No, nitko točno ne zna kako će se on razvijati. Odlučujuće je pitanje hoće li Europa uspjeti pronaći zajedničku vanjsku politiku, kojom će nastupiti u svijetu. Pođe li joj to za rukom, onda Europa ima izgleda postati četvrti pol u ovom višepolnom svijetu. U protivnom će sve nacionalne države u Europi ostati tek relativno mali čimbenici s vrlo ograničenom moći koji će jedva doći do izražaja pri donošenju bitnih odluka međunarodne politike.»