Kijev je izgubio propagandni rat

"Ukrajina. Tamo je stanje takvo da bi se moglo govoriti o kraju državnosti." Voditelj i novinar Dmitri Kiseljov spušta palac desne ruke prema dolje. Ta bi gesta trebala značiti: Ukrajina je na samrti. Tako je u nedjelju navečer, 23. veljače 2014. godine, počela emisija "Vijesti tjedna" na državnoj ruskoj televiziji "Rosija-1". Ako država ne jamči sigurnost svojih građana, onda ta država faktički ne postoji, kaže Kiseljov. Njegov smiješak djeluje sablasno.

Ukrajina je očito prekoračila granicu prema građanskom ratu, komentirao je također ovaj ugledni ruski novinar. Poteći će još više krvi. Kiseljov je imao pravo. Rat između proruskih separatista i ukrajinske vojske u regijama Donjeck i Luhansk već je odnio na tisuće ljudskih života. No taj rat s oklopnim vozilima i tenkovima nije počeo u istočnoukrajinskoj stepi, nego na jednom drugom bojištu. Bio je to rat za glave.

Velik utjecaj ruskih medija

Krajem veljače prošle godine pobjedu je slavio prozapadni pokret Majdan, nazvan prema Trgu neovisnosti u Kijevu. Nakon višemjesečnih prosvjeda nasilje u Kijevu je eskaliralo 18. veljače. Nekoliko desetaka aktivista poginulo je u uličnim borbama s policijom. Okolnosti do danas nisu razjašnjene. 21. veljače ministri vanjskih poslova tri članice Europske unije, među kojima i Njemačke, uspjeli su posredovati u postizanju dogovora između oporbe i predsjednika Viktora Janukoviča. No iste večeri je Janukovič iznenada pobjegao. Nešto kasnije se pojavio u Rusiji.

Program ruske televizije mogao se u veljači 2014. gledati u cijeloj Ukrajini. Za stanovnike istoka zemlje to je, prema anketama, bio njihov najvažniji izvor informacija. "Ruski mediji su počeli izvještavati o raskolu u Ukrajini još daleko prije događaja na Majdanu i na istoku Ukrajine", kaže za DW Diana Duzik, voditeljica kijevske nevladine organizacije "Telekritika" ("Televizijska kritika"). Ona dodaje da je to Ukrajina dugo ignorirala.

I tako su revoluciju u Kijevu mnogi stanovnici istočne Ukrajine vidjeli kroz očište ruske televizije koja je izvještavala da je riječ o puču kojim dirigira Zapad, a provode ga ukrajinski nacionalisti. "Postojao je zatrovani utjecaj kako proruskih medija u Ukrajini tako i medija iz Rusije", prisjeća se Andreas Umland iz Instituta za euroatlantsku suradnju iz Kijeva. On smatra da je ta retorika stvorila podlogu za podršku separatistima na Krimu i u Donjecku.

To potvrđuje i Volodimir Kipen, sociolog iz Donjecka, koji danas živi u Kijevu i kaže da je dugotrajni utjecaj ruskih medija na istoku Ukrajine stvorio podlogu za prihvaćanje današnjeg ruskog miješanja u regiji.

Mješavina činjenica i fikcije

Ruski novinari su u svojim izvješćima o Ukrajini često miješali činjenice i fikciju. Tako je Kiseljov u svojoj emisiji izvijestio da će novi vlastodršci u Kijevu kažnjavati korištenje ruskog jezika. To je bila lažna vijest.

Osim toga, tvrdilo se da ukrajinski desni ekstremisti predstavljaju opasnost po život stanovnika istočne Ukrajine. No činjenica je da nisu postojali "osvetnički pohodi" ukrajinske ekstremne desnice o kojoj su govorili ruski mediji. Andreas Umland optužuje ruske medije da su iskrivljavali stvarnost. On objašnjava da je na prosvjedima na Majdanu bilo pripadnika desničarske skupine "Desni sektor", ali da je njihov značaj bio znatno precijenjen. To pokazuju i rezultati prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora na kojima su ukrajinski nacionalisti osvojili vrlo malo glasova.

Dilema Kijeva

Sjeme nepovjerenja očito je u istočnoj Ukrajini palo na plodno tlo. U travnju 2014. skoro tri četvrtine stanovnika regije Donjeck (oko 70 posto) smatralo je promjenu na vlasti u Kijevu državnim pučem koji je organizirao Zapad. To je rezultat ispitivanja javnog mnijenja Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju. Na području Luhanska ta je brojka iznosila 61 posto. Skoro svaki peti stanovnik je bio spreman s dobrodošlicom pozdraviti ruske vojnike.

Nova ukrajinska vlada je prepoznala tu opasnost. Krajem ožujka 2014. jedan je sud iz Kijeva zabranio emitiranje programa četiri ruske televizijske postaje, među kojima i "Rosije-1". No mnogi drugi su nastavili emitiranje. Tek u rujnu 2014., pola godine nakon početka sukoba na istoku Ukrajine, vlasti koje nadziru medije spriječile su emitiranje programa ukupno 15 ruskih postaja. Diana Duzik upozorava na dilemu: "Mi pokušavamo biti demokratični i nalazimo se pred teškom odlukom - između slobode mišljenja i sigurnosti informacija." Ona smatra da je zabrana emitiranja ruskih programa bila ispravna: "To nisu masovni mediji, to su propagandna sredstva."

No Kijev je reagirao prekasno, mišljenja je Diana Duzik. Proruski separatisti ubrzo su isključili ukrajinske postaje i uključili ruske. "Kada su separatisti preuzeli kontrolu nad zadnjim televizijskim tornjevima, bilo mi je jasno da je informacijski utjecaj Ukrajine u regiji blizu nule", kaže sociolog Kipen. Najkasnije krajem ljeta njemu je također bilo jasno da je Ukrajina izgubila bitku za glave mnogih stanovnika istoka zemlje.