Kaotična registracija izbjeglica u Njemačkoj

“Stranac koji u Njemačkoj traži zaštitu od progona mora se prijaviti kao tražitelj azila. Pri tome se u nekom od prihvatnih centara mora pojaviti osobno. Sljedeći korak je podnošenje zahtjeva za azil.“ Ovako Savezni ured za migracije i izbjeglice (BAMF) objašnjava proces prijavljivanja izbjeglica i podnošenje zahtjeva za azil u Njemačkoj. Međutim, to je puka teorija. Njemačku granicu je u najvećem izbjegličkom valu dnevno, i to nekontrolirano, prelazilo više od 10.000 ljudi. Granicu i danas dnevno prelazi više tisuća izbjeglica. Zamjenik šefa njemačke savezne policije Jörg Radek kaže da pod takvim okolnostima savezna policija često može registrirati samo 10 do 20 posto nedozvoljenih ulazaka u zemlju, a da ne govorimo o prelasku tzv „zelene granice“.

Mnogim izbjeglicama se nakon prelaska granice gubi svaki trag. Uglavnom odlaze u gradove po svom izboru i tamo se kasnije prijavljuju u uredu za strance. Međutim, rijetki su slučajevi gdje se izbjeglice uopće ne prijave. Naime, ako izbjeglica nije registriran onda nema pravo ni na kakvu pomoć. Isto tako bez prijave ne može početi proces dobivanja azila na osnovi kojeg izbjeglice imaju pravo boravka u Njemačkoj.

Glasnogovornik BAMF-a Mehmet Ata je izjavio za DW da „do podnošenja zahtjeva za azil nije isključeno prijavljivanje na više različitih mjesta“. Jörg Radek kritizira to što se osobni podaci izbjeglica u institucijama s kojima tražitelji azila normalno najprije stupe u kontakt, to su savezna policija, pokrajinska policija i ured za strance, između tih institucija razmjenjuju nepotpuno. „Osnovni problem“ u Njemačkoj je i to što su „nedozvoljeni ulasci“ u nadležnosti savezne policije, a „nedozvoljeni boravak“ u nadležnosti pokrajinske policije. „Ne postoji središnje mjesto koje će i jednima i drugima olakšati posao“, kaže Radek.

Pro Asyl: "Zagonetka"

BAMF ističe da se nakon prijavljivanja tražitelja azila „njegovi osobni podaci uspoređuju s osobama koje su već podnijele zahtjev za azil kod saveznog ureda, kao i podacima u Središnjem registru stranaca. Savezni ured za borbu protiv kriminala osim toga provjerava otiske prstiju. Pri tome se ti podaci uspoređuju s podacima iz cijele Europe. „Na taj način BAMF može doći do informacije je li jedna osoba podnijela više zahtjeva za azil u Njemačkoj ili unutar EU-a“, izjavio je Ata za Deutsche Welle.

To da ni u Njemačkoj niti unutar EU-a očito ne funkcionira uspoređivanje podataka pokazuje primjer atentatora iz Pariza. Karl Kopp, europski referent organizacije Pro Asyl, izjavio je za DW da je taj slučaj „iznenađujući i iritirajući“. „To kako je moglo doći do toga je zagonetka“, izjavio je Kopp i dodao da je posljednje vrijeme bilo dosta kaotično. Radek također ukazuje na to da postoji razmjena podataka o podnositeljima zahtjeva za azil: „Međutim, na razini EU-a ne postoji razmjena podataka o ilegalnim migrantima.“ Ukoliko njemačka savezna policija utvrdi da je izbjeglica na nedozvoljen način prešao granicu, ne može reći je li ta osoba već prešla grčko-tursku granicu. Takva provjera još ne postoji“, kaže Radek.

Obrada zahtjeva za azil unatoč zatvorskoj kazni

Atentator iz Pariza je pored toga što je podnio zahtjeve za azil u nekoliko europskih država i kod policije bio prijavljen s više različitih imena, u Njemačkoj kratko boravio u zatvoru zbog nasilja i droga. Ata kaže da „pravo na azil i zaštita izbjeglica mogu biti prekinuti ako je stranac zbog zločina, posebno teškog prekršaja, osuđen na najmanje tri godine zatvora“. Osim toga, savezni ured mora doći do procjene da će ta osoba i dalje predstavljati opasnost.

Koliko se pojedine zemlje članice EU-a različito odnose prema istom tražitelju azila pokazuje to da je on 2011. godine u Rumunjskoj podnio zahtjev za azil. Rumunjska ga je prema vlastitim navodima ocijenila kao „opasnu“ osobu i pod pratnjom deportirala u rodni Tunis.

Jörg Radek iz tog slučaja izvlači pouku: „Potrebna nam je puno bolja suradnja na europskoj razini, ali i unutar Njemačke“, prije svega kada se radi o nedozvoljenom ulasku u zemlju i boravku. To je prije svega važno u slučajevima kada Švedska i Danska u velikom stilu sa svoje granice vrate migrante bez osobnih dokumenata. Ti ljudi poslije toga ostaju u Njemačkoj. „Nakon toga mi moramo znati gdje ti ljudi borave kako bismo ih mogli prisilno vratiti.“ Radek smatra da njemačke vlasti moraju biti svjesnije toga problema. Njemačka savezna vlada je prepoznala problem. Ona se nada da će planiranim uvođenjem jedinstvene iskaznice za izbjeglice i boljom razmjenom podataka isključiti mogućnost višestrukih registracija.