221110 BP Ölleck

U nesreći je smrtno stradalo 11 ljudi, a nafta je iz bušotine tjednima istjecala u more. Ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu je jedinstvena u povijesti: još nikada nije isteklo toliko nafte na tako velikoj dubini i to u tako dugačkom razdoblju. More je zagađeno s više od četiri milijuna barela nafte. No danas, sedam mjeseci kasnije, skoro ništa više nije moguće primjetiti - barem na prvi pogled. Andrew Juhl, znanstvenik sa Sveučilišta Columbia u New Yorku, nedavno je brodom obišao Meksički zaljev. On je prije svega htio doznati jedno: kamo je nestala nafta. " U međuvremenu smo uspjeli utvrditi prilično točno koliko je nafte isteklo u more, no nemamo pojma o tome što se s njom dogodilo. Je li se možda proširila na nekom drugom području? Ili je ishlapjela? Jesu li je razgradili mikroorganizmi? To je dakle, najvažnije pitanje i na njega nemamo odgovor", kaže Andrew Juhl.

To pitanje nije samo stvar puke znanstvene znatiželje. Jer, ako se žele ispravno procijeniti posljedice za životinjski i biljni svijet te ekološki sustav, onda je važno znati što se dogodilo sa 660.000 tona nafte. No, čak i ako ona više nije vidljiva, štete po okoliš su ogromne i trebat će desetljeća da bi ih se u potpunosti uklonilo. To predviđa Richard Steiner, nekadašnji profesor ekologije na Sveučilištu Aljaska. On je proučavao i posljedice nesreće tankera "Exxon Valdez" koja se kod Aljaske dogodila 1989. godine. On ističe da najviše zabrinjava baš ono što se ne vidi: "Na pojedinim plažama na Aljasci još uvijek ima između 80.000 i 120.000 litara sirove nafte u sedimentnim stijenama. To je strašno. No, još je ozbiljniji problem to što se prema službenim podacima do danas, 21 godinu kasnije, od 30 ugroženih životinjskih i biljnih vrsta oporavilo samo njih 10, dakle jedna trećina."

Neizvjesna sudbina tuna

Najbolji primjer za nepredvidive posljedice je sudbina pacifičkog sleđa. Nakon te ekološke katastrofe kod Aljaske su uništene sve ličinke. To nikoga nije iznenadilo, no ono što se nakon toga dogodilo, nitko nije mogao predvidjeti, kaže Richard Steiner: "Odrasle ribe su se vratile iduće godine i mi smo već pomislili da smo imali sreće. No, dvije, tri godine kasnije odrasla je populacija nestala. Jer, ona nije došla u doticaj s tolikom količinom nafte da bi odmah uginula, nego joj je postupno uništen imunološki sustav. Posljedica je bilo širenje virusne infekcije VHS i sleđevi su uništeni."

Još nije izvjesno hoće li ista sudbina zadesiti i tune. Njihovo vrijeme za mriješćenje je tijekom travnja i svibnja, dakle baš kada je ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu dosegla najgore razmjere. Prema sadašnjim procjenama, uništeno je 20 posto podmlatka. Nije moguće utvrditi ni posljedice po više od 20 vrsta morskih sisavaca. More je na plaže nanijelo tijela više stotina mrtvih delfina. Nitko ne zna koliko ih je uginulo na otvorenom moru.

Posljedice je nemoguće sagledati

Budući da je do katastrofe na platformi "Deepwater Horizon" došlo na velikoj dubini od 1.500 metara, otežana je i procjena štete. Morske struje, vjetar i valovi nose naftu na pučinu. Andrew Juhl kaže da zato znanstvenici brodovima plove na različite lokacije kako bi uzeli probe: "Mjerimo koncentraciju kisika. Detaljno smo proučili i zajednice mikroorganizama i njihov sastav. Istražili smo hranjive tvari u vodi. Drugi znanstvenici su se usredotočili na planktone i prikupili uzorke iz različitih dubina."

BP je primjenio više od četiri milijuna litara kemikalije koja je trebala spriječiti dizanje nafte na površinu. Takve količine još nikada nisu primijenjene. Ekolozi kritiziraju da su te kemikalije još više zatrovale more. No, ni te optužbe još nije moguće sa sigurnošću potvrditi. Mnoge posljedice ekološke katastrofe u Meksičkom zaljevu vjerojatno će biti vidljive tek deset ili 20 godina kasnije - baš kao i u slučaju nesreće tankera "Exxon Valdez" kod Aljaske.

Autorica: Madeleine Amberger/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: A. Šubić