Kako zaustaviti dolazak izbjeglica u EU

Većina afričkih izbjeglica svoju je sreću iskušala preko španjolskih eksklava Ceute i Melille. Više je izbjeglica život izgubilo pokušavajući prijeći visoke ograde od bodljikave žice. Granične ograde su nakon toga pojačane, i izgleda da se stanje smirilo. Ali, rijeka izbjeglica je samo promijenila smjer kretanja. Od početka ove godine glavna putanja ide od Mauretanije preko otvorenog mora do Kanarskih otoka. A taj put je vrlo opasan, upozorava Karl Kopp od organizacije ProAsyl.

«Europska unija nema odgovora kako zaustaviti umiranje na svojim vanjskim granicama. Doprinos Maroka kao čuvara granice EU-a doveo je do toga da ljudi idu sve dužim i sve opasnijim putevima, a time se povećava i broj smrtnih žrtava na vanjskim granicama Europe.»

Od siječnja je čamcima na Kanarske otoke došlo 3500 Afrikanaca. Mnogi nisu uspjeli prijeći otvoreno more. Prema navodima španjolske policije samo u studenom i prosincu utopilo se između 1200 i 1700 Afrikanaca. Broj nepoznatih slučajeva sigurno je daleko veći. Slike izbjegličkih čamaca pred kanarskim otocima stvaraju pritisak na EU, kaže Karl Kopp:

«To je ritualiziran program. Svi su šokirani zbog smrtnih slučajeva. Leševe more donosi na turističke plaže. I onda neke delegacije putuju do ishodišta katastrofe, u Mauretaniju. Najavljuje se istraga, govori se o jačanju graničnog nadzora u Mauretaniji. Ako se to pogleda na karti vidi se da je to teško. Govori se o povećanju prihvatnih kapaciteta u Mauretaniji i tako dalje.»

To je, dakle, puno akcionizma sa slabim dugoročnim učinkom. Europski parlamentarci kritiziraju da Europska unija previše novca troši na policijske mjere i podizanje ograda. Socijaldemokratski zastupnik u Europskom parlamentu Wolfgang Kreissl-Dörfler zahtijeva da EU konačno dogovori zajedničku izbjegličku i migracijsku politiku:

«Trenutno je EU previše koncentriran na represivne mjere. Ali, tako dugo dok se osjetno ne poboljšaju uvjeti života u zemljama iz kojih dolaze izbjeglice, pritisak na EU neće oslabiti. On se povećava i u istočnoj Europi. Mi kao parlament zahtijevamo da novac ne ide samo u osiguravnaje granica, nego i smještanje i zbrinjavanje izbjeglica.»

Ewa Klamt iz kršćansko-demokratske frakcije zahtijeva jačanje gospodarstva u afričkim zemljama:

«Mi još premalo investiramo u pomoć na licu mjesta. Morali bismo imati na umu da svaki izbjelica koji dođe k nama košta puno više novca nego ono što bismo investirali u zemljama podrijetla izbjeglica.»

Oboje se slažu da i dalje treba pružati pomoć tranzitnim zemljama, poput Maroka ili Libije. Ali, zahtijevaju transparentnost trošenja novca kako ne bi završavao u privatnim džepovima. Kreissl-Dörfler upozorava da je ilegalno useljavanje u međuvremenu postalo područje na kojem se obrću velke količine novca:

«U krijumčarenje su nekad umiješani i visoki vojni časnici, imena se naravno ne navode. I u Libiji ima visokih funkcionara koji surađuju i zarađuju u mafijaškim strukturama. Tako nam je rečeno na licu mjesta. Samo što je to teško tamošnjim vlastima kontrolirati, kako bismo mi htjeli. I Europska komisija mora stvari jače kontrolirati.«

Nakon prošlogodišnje navale na španjolske eksklave Ceutu i Melillu Europska je unija Maroku stavila na raspolaganje 40 milijuna eura, prije svega za policijske mjere i osiguranje granice. No, čudno je da Maroko još nije zatražio taj novac. Očito nisu bili razjašnjeni uvjeti pod kojim će se taj novac isplatiti.

Osim toga, ako EU plaća mora se zahtijevati humano postupanje prema izbjeglicama, zahtijevaju eurospki parlamentarci. Ali, to su samo puste želje, kako pokazuje primjer iz Maroka. Nevladine organizacije tvrde da marokanska policija i dalje upotrebljava silu protiv Afrikanaca koji se nađu u šumama oko španjolske eksklave Melille.