Kako zaliječiti krvave rane prošlosti?

„Tek kad saznamo istinu mi možemo početi savladavati našu prošlost i s nadom krenuti u mirnu budućnost“. Te riječi sastavni su dio dokumenta koji predstavlja temelj rada južnoafričkog Povjerenstva za istinu i pomirenje. Pod predsjedanjem nadbiskupa i dobitnika Nobelove nagrade za mir Desmonda Tutua Komisija pokušava obraditi crno razdbolje režima apartheida u toj zemlji, istražiti politički motivirane povrede ljudskih prava u godinama kada je bijela manjina terorizirala crnu većinu. Za sada je već prikupljena dokumentacija o stravičnim sudbinama oko 20 000 žrtava. U teškom procesu savladavanja prošlosti Južna Afrika je krenula bez sumnje jedinstvenim i vrlo zanimljivim putem: Komisija je odbila ideju opće amnestije iako se u pojedinačnim slučajevima ona prakticira, Komisija ne žali ni „pobjedničko pravosuđe“ u kojem bi crnačke žrtve automatski dobile odštete za preživljene boli, ali zato u svome radu ujedinjava aspekte grupne terapije, misnog slavlja i sudskog procesa. Dok se ostatak svijeta čudom čudi takva praksa u Južnoafričkoj republici sve su glasniji i kritični tonovi na računa rada Komisije. Kritičari se pitaju koliko uspjeha može imati proces pomirenja u kojem se odgovorne osobe ne kažnjavaju?!

Što znači „pomirenje“?

„Nemam pojma što pomirenje znači. Potreban mi je učitelj“, kaže Joyce Mtimkulu, majka Siphiva Mtimkulua, na smrt mučenog aktiviste anti-apartheida. 1996. godine Joyce se našla oči u oči s osobom koja je mučila njezinog sina: najprije pred Komisijom za istinu i pomirenje a kasnije i u svome vlastitom stanu. Gideon Johannes Niewoudt, bivši član sigurnosnih snaga apartheida priznao je kako je na jednoj usamljenoj farmi saslušavao njezinog sina, kako ga je ubio hicem iz vatrenog oružja i nakon spalio njegov leš. Počinitelj zločina je pomilovan i sada je na slodobi. Razlog: on je priznao sve što je počinio i mogao je dokazati da je to činio iz političkih razloga. Gideon Johannes Niewoudt u potrazi za oprostom posjetio je kuću Joyce Mtimkulu...napustio ju je krvavog lica jer ga je njezin 15-godišnji unuk gađao vazom. Pomirenje nije lako...pa ni u Južnoj Africi.

Istina pomiruje...ali što je istina?

Pomiriti istinom: to je princip rada južnoafričke Komisije za istinu. No, koliko je do sada Komisija uspijela u svome radu? «Za mene bi čin pomirenja već bila mogućnost da moja djeca mogu pohađati dobru školu. Nadam se da će mi vlada u tome pomoći!» 40-godišnja Carol Basona je za vrijeme rasističkog režima u Južnoafričkoj republici organizirala akcije civilnog neposluha. U jednoj policijskoj raciji ranjena je i djeca su joj morala napustiti školu. Njoj je danas svejedno hoće li nekadašnji počinitelji moliti za oprost ili ne. Oprost je mrtvo slovo na papiru sve dok se djelotvorno ne iskorijeni siromaštvo crnačkog stanovništva uvjetovano apartheidovim režimo, smatra ona. Kada je južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje počela s radom vlada te zemlje je odlučila da će svih 20 000 žrtava koje su dale iskaze dobiti jednokratnu pomoć od otprilike 3000 eura. Za većinu žrtava to je bio težak udarac osobito kada oni vide kako žive nekadašnje ubojice iz te zemlje: Komisija ih je pomilovala, i većina uživa u mirnom umirovljeničkom životu na turističkoj zapadnoj obali Južne Afrike. Odluka o amnestiji u njihovim slučajevima na udaru je kritike: «Svako prijelazno razdoblje iz represivnog režima u demokraciju predstavlja veliki problem za kazneno pravosuđe, a opća amnestija samo pogoršava stanje. Amnestija je teško probavljiva pilula u našoj zemlji. Ona je bila dio političkog kompromisa, a ne dio optimalnog procesa pomirenja.»

Visoka cijena «mirne revolucije»

Hugo van der Merve iz Centra za studije nasilja i pomirenja u Capetownu podsjeća na činjenicu da se prilikom preuzimanja vlasti 1994. godine u Južnoafričkoj republici nije radilo o vojnoj pobjedi oslobodilačkog pokreta; temelj tranzicije bili su pregovori. Naravno, dodaje on, da bivši vlastodršci nisu bili spremni tek tako završiti na optuženičkoj klupi u nekoj sudnici. Šutnja o zločinima iz prošlosti i amnestija za političku elitu nekadašnjeg režima...Južna je Afrika platila visoku cijenu za relativno mirnu smjenu na čelu države. Dumisa Ntsebeza svojedobno je bio glavni istražitelj Komisije za istinu u pomirenje i danas radi kao odvjetnik u Capetownu. Na pitanje hoće li ikada ipak doći do obećanih kaznenih postupaka protiv zločinaca on odgovara: «Ne znam. Novine najavljuju skori početak jednog takvog procesa. Čudno je samo da je to isti proces koji je trebao početi prije tri godine kada je odjednom iz samog državnog vrha stigla naredba da ga se ne dira. Navodno je odvjetnik optuženih bijelaca prijetio vladi objavljivanjem dosjea koji bi kompromitirao visokorangirane dužnosnike vladajuće stranke ANC zbog kriminalnih radnji. Optužba je povučena.»

Žeđ za pravdom nije zadovoljena

Žeđ mnogih Južnoafrikanaca za pravdom još nije zadovoljena. Kako stvari stoje za to danas nema političke volje. Komisija za istinu i pomirenje, koliko god se kritizirao njezin rad, uspijela je ipak da se u javnosti čuje glas žrtvi, u zemlji se ponovno priča o bolnim iskustvima iz prošlosti...sve to donekle liječi stare rane. Bijelci koji su svjedočili pred Komisijom, iako su većinom pomilovani, nisu prošli nekažnjeno. Južnoafrički psiholog Paul Haupt istraživao je dugo motive tih osoba koje su većinom bili pripadnici sigurnosnih snaga apartheida: «Stvarni počinitelji danas su slomljene osobe. Njihovi ih susjedi ne vole, oni su često razvedeni. Pred Komisijom za istinu i pomirenje oni su morali gledati u oči majki onih ljudi koje su ubili. U tim trenucima ubijene osobe više nisu državni neprijatelji, već Južnoafrikanci kao i sami ubojica, Južnoafrikanac koji i sam ima majku, sestru, brata. Počinitelj zločina bio je sučeljen s ljudskošću njegove žrtve, čovjeka kojeg je mučio, sakatio i na kraju ubio.»