Kako su Washington i Teheran postali neprijatelji?
4. studenoga 2019
Raspoloženje u Teheranu ujutro 4. studenoga 1979. bilo je napeto. Naime, nije prošlo ni tri dana otkako je vođa revolucije ajatolah Ruholah Homeini svoje sljedbenike pozvao na „akciju", kako je on to nazvao. Akcija je cijelom svijetu trebala još jednom pokazati da je Iran poslije uspješne revolucije napokon postao Islamska Republika i da je perzijski šah zauvijek svrgnut s vlasti. Šah je u očima ostarjelog duhovnog vođe Homeinija bio samo nesposobni vazal Washingtona koji je godinu dana ranije naredio da se puca na stotine demonstranata na ulicama Teherana.
„Smrt Americi!" - skandirale su stotine studenata ispred američkog veleposlanstva. Prije podne nekoliko desetaka njih su prešli ogradu i nasilno ušli u zgradu. Zarobili su 66 američkih građana, od kojih su 52 zadržali kao taoce - na zgražanje cijeloga zapadnog svijeta.
Međunarodni skandal
Bliski suradnik Homeinija i kasniji državni tajnik Sadek Tabatabai rekao je da je u njihovim očima diplomatska misija Washingtona u Iranu bila stjecište špijunaže: „Da je američko veleposlanstvo u Teheranu zaista bilo diplomatski centar i da su njegove aktivnosti bile čisto prikupljanje informacija ili u sklopu uobičajenog rada obavještajnih službi, onda bi se moglo govoriti i drugačije. Ali s obzirom da je dokazano da su ti ljudi u američkom veleposlanstvu poslije revolucije bili umiješani u mnoge nemire u zemlji, i čak ih planirali, onda se s pravom može zaključiti da to nije bio istinski centar diplomacije, nego centar špijunaže."
Zaposjedanje američkog veleposlanstva u Teheranu bilo je međunarodni skandal. Jer ni u vrijeme Drugog svjetskog rata nije se dogodilo da zemlja domaćin napadne diplomatsku misiju neke zemlje i ljude u njoj izvrgne agresiji.
Vlastodršci u Iranu su očito htjeli svjetskoj javnosti nedvosmisleno pokazati da se u njihovoj zemlji s pobjedom islamske revolucije 11. veljače 1979. godine dogodilo više od uobičajene promjene vlasti. U njihovim očima je počelo novo doba. Po prvi put u povijesti uspostavljena je islamska republika pod vodstvom šijitskih duhovnih vođa, za koju se na referendumu 1. travnja izjasnilo više od 90 posto stanovništva s pravom glasa.
Homeini nije ni podržao niti osudio akciju. Znao je da svakim danom talačke krize njegov autoritet raste, a time i pritisak na Washington.
Neuspješna akcija oslobađanja talaca
Nakon što nisu uspjeli pregovori, američki predsjednik Jimmy Carter video je samo jedan izlaz. Tako je 24. travnja 1980. godine pokrenuo vojnu operaciju oslobađanja talaca - s pogubnim posljedicama, kako je morao i sam priznati: „Nakon što se na moju naredbu tim za oslobađanje talaca povukao, dva helikoptera su se sudarila na tlu poslije točenja goriva u iranskoj pustinji. Nije bilo borbe, ali je poginulo osam članova posade. Ali, nećemo odustati."
Propala operacija spašavanja dovela je do pada Carterove popularnosti i u studenom 1980. je za novog predsjednika SAD-a izabran Ronald Reagan.
Ali upravo kada je Reagan preuzimao funkciju, Carter je još jednom bio u središtu pozornosti: toga 20. siječnja 1981. bivši predsjednik Sjedinjenih Država u Frankfurtu na Majni je dočekao svoje sunarodnjake - koji su pušteni na slobodu poslije točno 444 dana.
„Želim jasno reći da će iranska vlada - svi odgovorni - za sva vremena biti prokleti zbog onoga što su učinili našim sunarodnjacima", rekao je bivši predsjednik.
Spontana inicijativa
Zaposjedanje veleposlanstva SAD-a 4. studenoga 1979. učinilo je da Washington i Teheran, koji su blisko surađivali desetljećima, postanu žestoki neprijatelji. Pritom, ta akcija nije bila planirana.
30 godina kasnije Abas Abdi, jedan od glavnih u toj akciji za njemački radio je rekao da je zaposjedanje veleposlanstva bila spontana inicijativa:
„Nije bila planirana duža akcija. Razmišljali smo o kratkom prosvjedu. Da je bilo tako, sve bi bilo zaboravljeno nakon nekog vremena. Jedan od razloga zbog kojeg je to trajalo toliko dugo je bila velika podrška akciji. To znači da su u osnovi i potencijalno bile moguće slične akcije. Zato ne mogu reći što bi se dogodilo da to nismo uradili. Nešto bi se sigurno dogodilo, u nekom drugom obliku. Ali studenti definitivno nisu namjeravali ostati duže od pet dana i mislili su napustiti veleposlanstvo nakon pet dana."
dr/dpa/ard