Kako se riješiti 14.330.000.000.000 dolara duga?

Teško je i zamisliti, koliko je novaca 14 bilijuna i 330 milijardi dolara, ali još je teže zamisliti, kako se riješiti državnog duga takvih razmjera. Tim više što ne postoji sloga između demokrata američkog predsjednika Obame i oporbenih republikanaca - makar i jedni i drugi tvrde kako se treba riješiti tog duga.

Već decenijima postoji tradicija sve većeg zaduživanja Sjedinjenih Američkih Država - i isto tako postoji tradicija da su demokrati u pravilu uspješniji u obuzdavanju državne blagajne od republikanaca. Zapravo je republikanac Ronald Reagan početkom osamdesetih prošlog stoljeća, dotadašnji konstantni, ali razmjerno umjereni porast državnog duga, pretvorio u divlji stampedo državne blagajne. Iako je - ili možda baš zato jer je i sam najavljivao: "Povećanje poreza je prijevara! Sniziti nepotrebne troškove u državnom aparatu - to je naš put kojim kročimo i kojim ćemo nastaviti ići."

Doista, republikanac Reagan je smanjio poreze - ali nije smanjio troškove, nego ih je povećao, prije svega za obranu. On je zapravo slijedio teoriju ekonomiste Arthura B. Laffera koji je poučavao kako manji porezi, u određenim okvirima, isplaćuju sami sebe time što uzrokuju veće prihode u državnu blagajnu.

Bush je morao platiti politički račun

Na žalost, još se nailazi na političare koji slijede tu ideju, makar se već kod Reagana pokazalo da to funkcionira kod niskih primanja - ali ne kod bogataša, tradicionalnih mušterija američkih republikanaca, kojima je Reagan u prvom redu i želio izaći u susret. Ovako, rezultat za državnu blagajnu Washingtona je bio katastrofalan: dok je Reagan polagao prisegu, dug je iznosio oko trećine američkog BDP-a. Kada je odlazio, dug je bio veći od polovine američkog nacionalnog prihoda. Ali njegov nasljednik, također republikanac George Bush stariji, nije mogao osvojiti srca svojih glasača, a da ponudi manje nego Reagan: "Čitajte mi sa usnica: neće biti novih poreza!"

Mnogi se slažu kako je upravo to bila parola kojom je Bush stariji ušao u Bijelu kuću - i koja mu se pretvorila u kamen oko vrata zbog koje se više nije natjecao. Jer konac osamdesetih nisu bile dobre godine, a uz većinu demokrata u Kongresu, nije imao drugog izbora nego 1990. povećati porez. Tri godine kasnije, Bushu je stigao politički račun, a u Bijelu kuću je uselio Bill Clinton.

Clinton je imao i - sreće!

On je pak optuživao republikance kako su već u procjenama državnih prihoda redovito bili previše optimistični, pa tako onda nije bilo čudo da su na kraju redovito ostajali bez novca. Zato je obećao: "Moj je plan značajno smanjiti državni dug. Jer ja ću planirati na temelju najnižih procjena, a ne - kao moji prethodnici - da se nadam najvišim prihodima od poreza."

Treba priznati da je Clinton doista imao dobre stručnjake za financije koji su proveli njegovu reformu socijalne skrbi, ali isto tako treba pošteno reći da je demokrat Clinton imao - veoma mnogo sreće. Jer gospodarstvu je krenulo, to su bila još ona vremena kada se mislilo da treba otvoriti tvrtku koja ima bilo kakve veze s internetom pa da se zarade milijuni. Rezultat je svakako bio za pohvalu: proračun je na kraju epohe Clintona bio čak u plusu, a državni dug se smanjio za 15%.

Teror i u državnoj blagajni

Onda je u Bijelu kuću uselio novi republikanac i ujedno novi Bush, George W. Bush mlađi. Njegov je plan bio uravnoteženi državni proračun do 2012., ali je isto tako odlučio smanjiti poreze - osobito bogatima, a započeo je i nove socijalne programe. Onda je pak došao 11. rujan 2001. koji je doslovce preko noći, sve financijske planove Washingtona pretvorio u ruševine. Jer počeo je veoma skup "rat protiv terora", u Afganistanu pa onda i u Iraku: "Naš proračun ovisi o najvećim potrebama. A to za nas prije svega znači - našu zemlju zaštiti od terorista."

Na taj način je za Busha mlađeg, američka državna blagajna doživjela sličnu havariju kao za vrijeme Reagana u osamdesetima. Kongres je postavio granicu za dugove na razinu kakva se ne pamti u povijesti Novog svijeta da bi Bush ostavio zemlju sa dugom koji je dostigao gotovo 11 bilijuna dolara. Sadašnji predsjednik Obama naravno da nije mogao biti zadovoljan sa onim što je naslijedio: "Još prije 11 godina smo imali višak u državnoj blagajni. Onda smo spustili poreze za bogataše, za milijunaše i milijardere, poveli smo dva rata i uveli smo novi, skupi sustav distribucije lijekova, ali zapravo ništa od toga nismo platili."

Obamin cilj jest da u slijedećih dvanaest godina, Sjedinjene Države smanje državni dug za četiri bilijuna dolara - sada većim porezima za one s boljim prihodima, kao i rezovima u državnoj upravi. Ali baš kao što je njegov demokratski prethodnik Clinton imao i sreće, tako je sadašnji predsjednik - nema.

Njegovo predsjednikovanje je počelo u najtežoj gospodarskoj krizi od Velike depresije u dvadesetima prošlog stoljeća, a u sprječavanju propasti velikih institucija, Washington nije imao drugog izbora nego širom otvoriti svoje blagajne. Zato je i za vrijeme Obame državni dug - ne samo da nije pao, nego je sa oko 85% BDP-a, narastao na gotovo istu razinu kao godišnji nacionalni proizvod Sjedinjenih Američkih Država - dakle 14,3 bilijuna američkih dolara.

Autorica: J. Hummesiep, Washington (aš)