Kako romski "gastarbajteri" mijenjaju Bugarsku
8. travnja 2018„U Njemačkoj ima dobrog posla. Rušenje zgrada. Bez dinamita, sve ručno. Čim je jednom turskom građevinskom poduzetniku ponestalo radnika, odmah je nazvao u Stolipinovo i drugi dan je već imao radnika", priča Gülce iz romskog naselja Stolipinovo na rubu bugarskog grada Plovdiva. Većina njezinih rođaka je već u Njemačkoj. Svi su se dobro snašli, imaju posao, kaže. Neki su bili i na „socijali", ali u međuvremenu su i oni pronašli posao. Većina Roma iz Stolipinova odlazi na zapad Njemačke, u Dortmund i Köln.
Besplatna struja
Stolipinovo slovi kao najveće romsko naselje u Europi. Nastalo je krajem 19. stoljeća kao posebno naselje, ali ga je u međuvremenu „progutao" obližnji Plovdiv. Broj stanovnika u ovom jedinstvenom naselju je naglo porastao u devedesetima kada je jedan političar u jeku predizborne kampanje obećao besplatnu struju za sve u naselju. Danas ovdje, prema procjenama, živi između 30 i 40 tisuća Roma. Urbanistički gledano Stolipinovo je divlje naselje u kojem objekti niču, vlasti ih ruše, a oni ponovno nastaju nekoliko dana kasnije. Prije dvije godine je u jednoj akciji srušeno desetak divljih objekata. I to nakon što su se na njih požalili „Nijemci", Romi koji u Njemačkoj zarađuju novac, grade lijepe kuće i ne žele da im u susjedstvu budu divlji objekti.
"Jednostavno imaju drugačije navike"
„Odmah ih prepoznate kada se vrate početkom ljeta. Dok ja hodam okolo u običnim papučama oni su uvijek propisno odjeveni, čisti, prava obuća", priča Gülce. Ona kaže da ne misli da se „Nijemci" prave važni nego su „jednostavno drugačiji". Zato i ona sada na ulicu izlazi „sređenija".
Prošle godine u naselje su došli i malo drugačiji Nijemci. Oni iz gradske uprave Dortmunda koji su Romima pokušali objasniti da se u Njemačkoj ne može preko noći pronaći posao, da treba naučiti jezik, srediti dokumente. Sve je više Roma koji zaista i prođu kroz sve o čemu pričaju gosti iz Dortmunda. Njih tristotinjak se etabliralo u Njemačkoj i to su upravo oni koji se vraćaju s drugačijim pogledom na stvari. No još uvijek velika većina nema ni strpljenja niti volje proći kroz proces integracije.
Njemačka šansa za Stolipinovo
Jedna od njih je Nigiar koja je sa suprugom i djecom živjela kod jedne tetke u Dormundu koja im je za sobu naplaćivala 150 eura, a koje Nigiar nije imala, jer ni ona niti suprug nisu pronašli zaposlenje. Ona se vratila u Stolipinovo, ali mnogi su ostali raditi na gradilištima ili u ugostiteljstvu. Uglavnom kod poslodavaca turskog porijekla. I mnogi na crno. Nigiar je svoju „njemačku sreću" pronašla negdje drugdje, isto kao i 30-godišnja Fani. Njih dvije su u Plovdivu pronašle posao u jednom tekstilnom pogonu koji je otvoren uz pomoć jedne bugarske nevladine organizacije i Rotary Kluba iz Dortmunda.
Drugi koji se vraćaju iz Njemačke sve češće kupuju stanove u zgradama na rubu Stolipinova u kojima pretežito žive Bugari. Tako ostaju u blizini svog starog naselja i poznanika, a ipak žive „civiliziranije". I legalno. Stanovi i nisu tako skupi: za 25.000 eura se može kupiti stan od 60 kvadrata. U okolici ovih zgrada nema brda smeća što se mnogima u obližnjem Stolipinovu dopada.
„U Turskoj nas tuku u Njemačkoj pomažu"
Ljeti čitavo naselje djeluje poput velike tržnice. Zimi je sve pustije. „Svi čekamo na ‚Nijemce‘, tada se mnogo bolje posluje", kaže Gülce koja posjeduje malu trgovinu s kućnim potrepštinama. Razlika između domaćih i „Nijemaca" je i u nekim drugim stvarima, priča Sašo koji je i sam pokušao nekoliko mjeseci pronaći posao u Njemačkoj, ali bez uspjeha. „Ovdje kod nas djeca i nakon završene škole ne znaju pravilno bugarski. A, u Njemačkoj djeca već nakon tri mjeseca solidno vladaju njemačkim", priča Sašo. Možda to leži i u činjenici da u Bugarskoj Rome tretiraju kao bugarske Turke. Mnogi i govore turski, pa ne bi li možda bilo logičnije da u Turskoj pronađu posao? Sašo odmahuje rukom: "U Turskoj nas tuku. U Njemačkoj nam pomažu."