Sanierungsfall Euro

Europska monetarna unija, ovakva kakva jest, od svog je početka bila pogrešno koncipirana. Njenim tvorcima je doduše od početka bilo jasno da zajednička valuta može funkcionirati samo u zemljama čija su gospodarstva podjednako jaka i konkurentna. Ali kriteriji koji su formulirani u Maastrichtu kao uvijet za pristupanje eurozoni bili su slabi i nedovoljni - dakle neprikladni za veliki projekt. Oni su bili proizvoljno izabrani i odnosili su se samo na visinu inflacije i razinu rasta cijena, dugoročne kamate, godišnju razinu novog zaduživanja te na ukupan iznos duga zemlje koja želi pristupiti zajedničkoj valuti.

Time je već u samu temeljnu konstrukciju ugrađena greška koja je nužno dovela do razvoja u krivom smjeru. Na taj se naime način i mediteranskim zemljama "slabih " valuta omogućio ulazak u klub. Neke među njima su kriterije barem približno ispunjavale samo u trenutku kada je to prije ulaska u zonu Eura trebalo, kod drugih se blagonaklono zažmirilo na jedno oko, a barem za jednu se zna da su podaci naprosto bili bezočno "frizirani". To je sve bilo tolerirano jer je glavni cilj bilo pristupanje zajedničkoj valuti. Odmah kada je to ostvareno nastavilo se sa starom praksom neumjerenog rasipništva.

Pogrešne ambicije

Još je gore međutim što ti kriteriji koje je trebalo ispuniti ništa nisu govorili o strukturnoj snazi ili slabostima gospodarstva pojedinih zemalja, a pogotovo ne o njihovoj međunarodnoj konkurentnosti. Istina, te faktore je teško kvanitificiratri i teško ih je uguravati u neki indeks, ali u nekom obliku ih je ipak trebalo uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li neka zamlja može uvesti zajedničku valutu euro ili ne.

Tako su strukturno slabe i na svjetskom tržištu nekonkurentne zemlje ušle u monetarnu uniju – kako se pokazalo, na vlastitu štetu. U prvo vrijeme euro im je omogućavao da na međunarodnom tržištu do novca dolaze uz povoljne kamate koje su prije toga imali njihovi sjeverni susjedi, što je dovelo do izvjesnog gospodarskog poleta. Dugoročno gledano one su međutim same sebi naškodile.

S vremenom su usprkos članstvu u monetarnoj uniji bivale sve očiglednije strukturne slabosti tih država i one su sve više zaostajale u produktivnosti za discipliniranim zemljama iz sjevernog dijela Europe. Ranije se to ne bi shvaćalo kao tragedija - u dogovoru s partnerima bi došlo do devalviracije grčke drahme ili portugalskog eskuda. Danas to više nije moguće, jer je euro zajednički novac.

Potrebne radikalne mjere

Politika međutim nije spremna priznati grešku u konstrukciji. Ona se bavi simptomima, ratuje se oko sporednih stvari kao što su rejting agencije, kupuje se vrijeme različitim paketima pomoći - bez da se donositelji odluka pozabave bitnim aspektima te konstrukcijske greške. Pritom je sasvim moguć novi ustroj monetarne unije, ali samo ako se odlučno poduzmu radikalne mjere.

Prvo: vjerovnici bi morali prihvatiti otpis dijela duga. Argument da bi u tom slučaju Grčka ili Portugal bile isključene s financijskih tržišta je bez osnove - one na tim tržištima ionako više ne mogu dobiti ni cent. Osim toga ne bi došlo ni do sloma bankarskog sustava, jer je većina banaka svoje visokorizične papire odavno prodala – Europskoj središnjoj banci.

Napuštanje zone eura

Uz to uopće ne mora doći do prenošenja "virusa" i na druge zemlje poput Španjolske, Irske ili Italije ako se tržištima kapitala od početka sasvim jasno stavi do znanja kakav je cilj tih mjera. Tu dolazimo do druge točka: trebalo bi uložiti dovoljno novca kako bi se Grčka i Portugal iskupili iz eura. Time bi se financijski ublažio devalvacijski pritisak koji se nakuplja već deset godina i do kojeg bi svakako došlo prilikom ponovnog uvođenja drahme i eskuda. Ostala bi načelno zdrava i ojačana monetarna unija koja bi zatim, kao treći korak, morala stvoriti jednu nadnacionalnu instituciju koja bi emitirala euroobveznice. Kamate na njih određivale bi se na osnovu prosječne kamatne stope u preostalim članicama Monetarne unije. „Tako bi imali istinsku kočnicu kada je riječ o zaduživanju“, kaže Lorenco Bini Smaghi, član direktorija Europske središnje banke.

Naime, ako bi dugovi neke članice eurozone tada prešli određenu granicu, ta bi zemlja morala pokrenuti postupak konsolidacije ili zatražiti pomoć iz Europskog fonda za stabilizaciju. Ta sredstva bi zatim bila odobrena uz stroge uvjete. Istina, ostaje da se vidi kako je moguće privoljeti njemačkog ministra financija na prihvaćanje euroobveznice, s obzirom da se on može vječno zaduživati zahvaljujući niskim kamatama koje uživa Njemačka.

Autor: Rolf Wenkel / za
Odg. ur.: N. Kreizer