Kako obraniti Stanišića i Simatovića?

Prvim sjednicama ovog dijela procesa, u kojemobrana ima glavnu riječ, prisutan je samo jedan optuženi – Franko Simatović-Frenki. Drugog – Jovice Stanišića, nema u sudnici Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS) i za njegovu odsutnost predsjedatelj Vijeća, sudac Burton Hall, nije dao objašnjenje.

Prema ranijim dokumentima Stanišiću je zbog bolesti odobren boravak na privremenoj slobodi već nakon prvih zasjedanja ponovljenog suđenja u ljeto 2017. godine. S obzirom da se nije pojavljivao na sudskim zasjedanjima može se samo pretpostavti da je ta odluka i dalje na snazi.

„Trojanski konj tužilaštva"

Podsjetimo, prvo suđenje počelo je 2009. i završeno 30. svibnja 2013. izricanjem oslobađajuće presude obojici optuženih. Tu presudu je 2015. poništilo Žalbeno vijeće i naredilo novo suđenje, koje je počelo 13. lipnja 2017. Nakon što su tužitelji završili ponovljeni dokazni postupak, zastupnici obrane dvojice optuženih su upravo počeli izvođenje svojih dokaza.

Zastupnik Stanišićeve obrane Wayne Jordash iskoristio je pravo na uvodnu riječ. Rekao je da će izvođenje dokaza zasnivati na pobijanju zapovijedne uloge Stanišića nad policijskim i paravojnim jedinicama raspoređenim u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, kako se tvrdi u optužnici. Jordash kaže da će opovrgnuti sve te navode, jer su bez ijednog materijalnog dokaza, samo su retoričke optužbe, konstrukcija koja je kao trojanski konj ponuđena članovima Vijeća da ih uvjeri kako nije potrebno ispitivati činjenice u detaljima.

Svjedoci koje će izvesti potvrdit će da su spomenute jedinice bile pod zapovjedništvom Službe javne bezbednosti (sigurnosti)Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije i njezinog tadašnjeg načelnika Radovana Stojičića Badže, koji je ubijen 1996. usred Beograda.

„Humanitarna akcija"

„Badža je bio odgovoran za sudjelovanje jedinica MUP-a Srbije u operacijama u BiH i Hrvatskoj, Obrad Stevanović je bio operativni zapovjednik i direktno podređen Badži, koji je polagao račune ministru unutarnjih poslova Zoranu Sokoloviću", rekao je Jordash u uvodnoj riječi tvrdeći da Državna bezbednost Srbije, kao ni Stanišić kao njezin šef, nisu osnovali ni Škorpione, ni Arkanove Tigrove, niti ijednu od ostalih paravojnih formacija, kao i da je njegov i Simatovićev boravak u Kninskoj krajini bio samo u funkciji zaštite "ugrožene srpske manjine" i obučavanja policijskih snaga za samoobranu srpskih sela, a ne formiranja jedinica za etničko čišćenje nesrba.

Stanišić je, prema tezama obrane, u ratnim operacijama sudjelovao jedan jedini put – 1994. u Cazinskoj krajini, u operaciji „Pauk", kad je s jednom ad hoc organiziranom jedinicom pomagao Fikretu Abdiću u sukobu s Petim korpusom Armije BiH. Međutim, prema Jordashevoj tvrdnji, to je bila humanitarna akcija: Stanišić je spašavao obitelji i djecu pripadnika Abdićevih snaga, koji su mogli biti žrtve sukoba.

Koliko će tko izvesti svjedoka?

Da bi dokazali te i druge svoje teze, odvjetnici obrane izvest će 19 svjedoka koje će ispitati u sudnici, a još dvojica će dati pisane izjave. Kuriozitet je da je kao svjedok u Stanišićevoj obrani najavljen i bivši veleposlanik Velike Britanije u Beogradu Ivor Roberts, koji će o Stanišiću govoriti kao o „aktivnom sudioniku mirovnih napora srpskih vlasti".

Odvjetnici drugog optuženog Franka Simatovića nisu iskoristila pravo na uvodnu riječ, ali će, prema onome što su rekli na zasjedanju uoči početka dokaznog postupka, njihovi argumenti biti slični, ako ne i isti. Simatović će se „braniti alibijem", to jest opovrgavanjem tvrdnji tužbe da je bio prisutan osnivanju i obuci policijskih i paravojnih formacija, kao i da je sudjelovao kao zapovjednik u njihovim operacijama.

Međutim, kad je u travnju ove godine, pošto je završen dokazni postupak tužitelja, Simatović, koristeći se propisom koji mu daje pravo na to, zatražio da bude oslobođen, jer "njegova krivica nije dokazana" ni po jednoj točki optužnice, predsjedavajući sudac Burton Hall je rekao da je Tužilaštvo izvelo dovoljno dokaza za nastavak suđenja. To se prije svega odnosi na dokaze o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u cilju trajnog i nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s velikih dijelova teritorija BiH i Hrvatske.

„Tome je Simatović dao značajan doprinos, jer su pod njegovim nadzorom u više logora obučavane i naoružavane jedinice koje su počinile zločine navedene u optužnici. Po dokazima i svjedocima, Arkanovu gardu i Škorpione kontrolirala je Služba državne bezbednosti (SDB) Srbije i to preko Simatovića", rekao je sudac Hall.

Prema tome, njegovi odvjetnici morali su pripremiti argumente za obranu u dokaznom postupku, koji je upravo počeo. Izvest će 24 svjedoka „u živo" i pisane izjave još trojice. Svjedočit će i sâm optuženi. Za njegovo ispitivanje obrana je zatražila 12 sati.

Odvjetnici Jovice Stanišića nisu iskoristili pravo da na polovici suđenja zatraže oslobađanje od optužbi za zločine u Hrvatskoj i BiH u razdoblju od 1991. do 1995. godine, ali su prvi počeli izvođenje dokaza u njegovu obranu. Ovog tjedna su ispitali neke od četiri svjedoka koje su najavili pod pseudonimima RJS-002 do 005.

Međutim, javnost, kao ni izvjestitelji, nisu bili u prilici čuti od toga ni riječi. Na zahtjev Srbije, koji je Vijeće prihvatilo, svjedoci na „udaljenim lokacijama" iskaze su dali preko link-veze, uz najstrože mjere zaštite, dakle, deformaciju lika i glasa, i uz to na zatvorenim sjednicama. Malo je i to, pa će njihova imena i svi podaci koji bi mogli poslužiti za njihovo identificiranje biti izbačeni iz javnih sudskih zapisnika.

Iluzije o ulozi Haškog tribunala

Može se samo očekivati da preostali dio dokaznog postupka obrana Stanišića i Simatovića neće proteći u stilu zatvorenih zasjedanja. Time bi javnost bila uskraćena da čuje argumente u obranu posljednjih dužnosnika Srbije optuženih za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj.

Neki mediji u regiji postavili su i pitanje hoće li se, ako dvojica optuženih budu osuđeni, teret osude odnositi i na Srbiju. Na to postoji samo jedan odgovor: kakav god bio ishod procesa, iluzorno je očekivati da će sudsko vijeće Mehanizma utvrđivati krivicu, a pogotovu osuđivati državu. To nije uloga ovoga suda, kao što nije bila ni njegovog prethodnika – Haškog tribunala. I na jednom i na drugom međunarodnom sudu zadatak Vijećâ je utvrđivanje osobne odgovornosti.

Prema tome, taj aspekt o ulozi države Srbije i njezinih institucija u ratovima u BiH i Hrvatskoj može se u obrazloženju presude samo spomenuti u kontekstu utvrđivanja individualne krivice. Kad god se u optužnicama Haškog tribunala i njegovog nasljednika Mehanizma navodio „udruženi zločinački pothvat" kao najteža inkriminacija, spominjani su samo pojedinci, bili oni i predsednici država kao Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, a nikad sâme države.