Kako je Irska postala premala za useljenike

U središtu Dublina u oči prvo upadaju prestižne podružnice brojnih svjetskih korporacija. Ali u podnožju modernih staklenih fasada sve se češće mogu vidjeti šatori. Neki od njih pripadaju beskućnicima, jer stambeni prostor je rijedak u cijeloj zemlji i jednostavno nedostižan za mnoge u glavnom gradu koji sve više postaje prijestolnica bogatih. Stambena kriza trenutno je dominantno pitanje u Irskoj. Kada je preuzeo dužnost u travnju, novi premijer Simon Harris obećao je 250.000 novih domova do kraja desetljeća.

No tu je još jedna skupina građana koja spava u šatorima i to je drugi dominantan problem u ovoj sjeverozapadnoj europskoj otočnoj republici: Irska je suočena sa sve većim brojem migranata, a ne samo zbog stambene krize, smještajni kapaciteti dosežu svoje granice. Situaciju je pogoršala ruska invazija na Ukrajinu: od početka rata u Irskoj je registrirano više od 100.000 ukrajinskih izbjeglica. Oni u skladu sa sporazumom na razini cijele EU ne moraju podnijeti zahtjev za azil da bi im bio omogućen boravak u zemlji.

Irska vlada otvoreno priznaje da ne može primiti sve tražitelje azila za vrijeme dok se njihovi zahtjevi obrađuju. Prema njihovim informacijama, u trenutku upita sredinom svibnja još nije bilo moguće smjestiti 1.780 prijavljenih muškaraca.

Oko Ureda za međunarodnu zaštitu (IPO) u Dublinu, zaduženog za obradu zahtjeva za azil, stvorio se pravi grad šatora u kojem su, uglavnom mladi muškarci, spavali, morali prati i kuhati na ulici. Pritom su se oslanjali na postaje za iznajmljivanje bicikala. gdje su mogli puniti svoje mobitele pomoću USB kabela. Irske su vlasti 1. svibnja evakuirale kamp i rasporedile 285 muških tražitelja azila u dvije ustanove za hitne slučajeve. No od tada su u blizini IPO-a više puta postavljana i evakuirana nova šatorska naselja.

Više ksenofobije, više zahtjeva za azil

Ova situacija je također i tema irske javnosti. Irskom društvu, koje se kroz povijest više puta pokazalo otvorenima za izbjeglice se sve češće čuju parole poput "Irska je puna"; Krajem 2023. u Dublinu je bilo čak i nemira uvjetovano antimigrantskim raspoloženjem. Od tada je u nekoliko dijelova zemlje bilo čak i paljenje zgrada koje su trebale biti pretvorene u smještaj za izbjeglice. Prema trenutačnom istraživanju koje je naručio Irish Times, 63 posto stanovništva sada poziva na strožu migracijsku politiku.

U jednom takvom zločinu a antimigracijskom pozadinom su napadnuta i dva useljenika iz Hrvatske od kojih je jedan podlegao ozljedama.

Prošle godine u Irskoj je podneseno oko 12.300 zahtjeva za azil. I od tada ti brojevi brzo rastu: Irish Times je izvijestio, pozivajući se na jednog oporbenog političara, da se vlada priprema za više od 20.000 zahtjeva ove godine. Kada se ove brojke uzmu u relaciju na 5 milijuna stanovnika Irske, to rezultira azilantskom razinom sličnom onoj u Njemačkoj.

Novi problem britanski kontroverzni zakon o slanju useljenika u Ruandu

Posljednjih je tjedana irska vlada je identificirala još jedan čimbenik koji dovodi do povećanja broja zahtjeva za azilom u Republici Irskoj: kontroverzni zakon u susjednom Ujedinjenom Kraljevstvu, prema kojem se ilegalni migranti deportiraju u Ruandu. Konzervativna vlada premijera Rishija Sunaka ignorira jednu lokalnu sudsku predu koja je ukazala na nelegalnost ovog projekta i već je zaprijetila da će ignorirati moguće presude Europskog suda za ljudska prava (ECHR).

No to neće biti moguće s jednom presudom koja je već pala: 13. svibnja Visoki sud u Belfastu ukinuo je "zakon Ruande" za Sjevernu Irsku. Prema ovoj sudskoj odluci ovaj zakon se smatra kršenjem “Windsorskog okvira” koji regulira britansko-europske odnose nakon izlaska Velike Britanije iz Europske unije. Profesor prava Colin Murray, koji živi u Belfastu i predaje na Sveučilištu Newcastle, rekao je za DW: "Kao dio sporazuma o Brexitu, zakoni EU-a koji štite tražitelje azila u Sjevernoj Irskoj ostaju na snazi ​​- kao i sva temeljna prava EU-a koja se odnose na Sporazum od Velikog petka iz 1998."

Brexit komplicira situaciju

Sporazum na Veliki petak iz 1998. smirio je desetljećima dug krvavi sukob između unionista lojalnih Londonu i proirskih republikanaca u Sjevernoj Irskoj. Između ostalog, predviđa i otvorenu granicu s Republikom Irskom. Sve dok su sjever i jug pripadali Europskoj uniji, to nije bio problem: ljudi i roba kretali su se u jedinstvenom pravno-ekonomskom prostoru. Budući da bi uočljiva granica ugrozila mir u Sjevernoj Irskoj, Velika Britanija se morala nevoljko pomiriti s činjenicom da će u Sjevernoj Irskoj i dalje vrijediti neki propisi EU-a i to čak i onda kada ona napusti EU.

Međutim, presuda u Belfastu ne znači kraj "zakona Ruanda" u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu: "On ostaje važeći zakon u ostalim dijelovima zemlje i kao takav se primjenjuje", kaže odvjetnik Murray. No postoji jedan problem: "To otežava provedbu useljeničke politike u praksi - do sada su tražitelji azila bili jednostavno raspoređeni po Ujedinjenom Kraljevstvu. Ako sada dođu u Sjevernu Irsku, dobit će dodatna prava."

U Irsku preko Sjeverne Irske – London se pravi kao da ga se to ne tiče

Mnogi od njih su i prije presude pokušali doći sa sjevera u Republiku Irsku, gdje ne postoji opasnost od deportacije u Ruandu. Prema riječima irske ministrice pravosuđa Helen McEntee, 80 posto svih tražitelja azila trenutno ulazi u zemlju ovim putem, a od početka godine u zemlju je već ušlo više od 6.000 ljudi. S obzirom na trenutno preopterećenja, irska vlada traži načine kako vratiti migrante u Veliku Britaniju.

Irski premijer Harris podsjetio je Sunaka na sporazum postignut 2020. godine, prema kojem se Velika Britanija obvezala prihvatiti migrante koji su u Republiku Irsku ušli sa sjevera. Sunak je uzvratio da sporazum regulira samo proceduralna pitanja i ne sadrži nikakve pravno obvezujuće obveze. Konzervativni političar, kojemu prijeti smjenjivanje na skorašnjim izborima za nekoliko mjeseci, umjesto toga poziva druge države EU-a, poput Francuske, da prime nazad migrante koji su stigli u Veliku Britaniju.