Kako je "Grk Zorba" živio u Makedoniji

Njegovog imena nema na repertoaru makedonske kulturne scene – ni u baletu, ni u kazalištu, niti na filmu. Usporedbe radi, za balet po literarnom predlošku slavnog grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa u Sofiji su prošlog mjeseca ulaznice razgrabljene. Slično je i na ljetnim pozornicama festivala u Splitu, Dubrovniku i drugim gradovima u regiji. Očigledno je da Grk Zorba živi svuda, samo ne u Makedoniji. Iako tamo počiva – na parceli broj 17, aleja 3, grobno mjesto 23, na groblju Butel u Skoplju.

Ako se uzmu u obzir zategnuti politički odnosi na relaciji Atena-Skoplje, postavlja se pitanje zašto Makedonija ne koristi lik Aleksisa Zorbe kao dodirnu točku za otvaranje kulturnih koridora između te dvije zemlje? Danas rijetko koji sugovornik ima odgovor na to pitanje – ili sliježu ramenima ili napominju da je u tom slučaju "kultura u sjeni međunarodne politike“. Ipak, slažu se da to može biti potez kojim bi se poboljšao kontakt između dvije zemlje, s obzirom da Zorbin književni lik ne potiče ni nacionalizam ni politikanstvo.

Pravi Zorba bio je kozmopolit. Riječ je o mladom udovcu Jorgosu koji je u proljeće 1922. godine vlakom iz Soluna stigao u Skoplje, zajedno sa svojom 10-godišnjom kćerkom Ekatarinom. Od toga dana, pa u iduća dva desetljeća, njegov dom bio je gradski hotel Lovec, ali bile su to i lokalne kafane, naročito gostionica Marger, gde je sa prijateljima plesao, pio i pjevao. Pred kraj života vodio je iskopavanje raznih ruda i škriljca, kao i beskrajno duge razgovore i prepiske s piscem Kazantzakisom, opisujući mu atmosferu u gradu i svoj život. Umro je od srčanog udara 1941. godine, nekoliko mjeseci nakon što se njegova kćerka udala za bogatog trgovca Jovana Jadu i samo nekoliko dana nakon što je Kazantzakis na papiru napisao naslov svog novog romana – "Grk Zorba".

Nema ga ni na turističkoj karti

U doba kada se bliža i dalja povijest Skoplja na sve strane izlijeva u bronzi i mramoru, Zorbe nema ni na papiru – odnosno ni na jednoj kulturnoj niti turističkoj karti. Zbog promjena urbanističkih planova, Zorbini ostaci su 1954. godine prebačeni sa starog groblja pod Vodnom na groblje u Butelu. Staratelj obiteljske grobnice je bliski rođak potomaka Zorbe. Svi drugi teško mogu pronaći tu parcelu, bez pomoći ljudi koji rade na groblju. A još je teže pitanje je može li Zorba pronaći put do makedonske kulturne scene?

Makedonsko Ministarstvo kulture tvrdi da podržava i da će podržavati sve inicijative u svrhu kulturnog zbližavanja Makedonije sa susjedima: "Bez sumnje postoje mnoge ličnosti koje su dale svoj doprinos izgradnji kulturnog identiteta regije, ličnosti na čijim se djelima mogu graditi mostovi za kulturne veze zemalja u našem okruženju. U tom kontekstu, možemo podsjetiti na djela skladatelja Mikisa Teodorakisa prije nekoliko godina u Makedonskoj operi i baletu, koji je, zajedno s makedonskim umjetnicima, svijetu predstavio svoje muzičko djelo 'Grk Zorba'. Ministarstvo kulture spremno je za suradnju i ostvarivanje novih kulturnih projekata koji su u zajedničkom interesu i koji omogućavaju predstavljanje makedonskih i grčkih umjetnika u obema zemljama“, kažu u resoru kulture.

Ipak, gostovanje Theodorakisa nije bilo baš "prije nekoliko godina“, kao što je nedavno podsjetio i grčki list "Etnos“, koji je prije 17 godina i objavio priču o otkrivanju groba Grka Zorbe: 'Pronašli smo grob Grka Zorbe u Skoplju“, napisali su tada (1996.) grčki novinari nakon uspješnog istraživanja u Solunu, Skoplju i Beogradu. Nekoliko tjedana nakon toga skladatelj Mikis Theodorakis posjetio je Skoplje da bi predstavio svoje muzičko djelo o Grku Zorbi u Makedonskom narodnom pozorištu u Skoplju, na koncertu kojemu je nazočio i tadašnji makedonski predsjednik Kiro Gligorov. Od tada´, pa do danas, oko Zorbe se ne događa ništa.

Moć prijateljstva

Vladimir Martinovski, pisac i izvanredni profesor Filološkog fakulteta na Sveučilištu Sveti Ćiril i Metod, smatra da je karizmatični Grk aktualan i danas: "Još u gimnaziji, dok sam čitao romane Kazantzakisa, bio sam vrlo uzbuđen kada sam slučajno saznao da je čovjek koji je bio prototip za lik Aleksisa Zorbe, živio u Skoplju. Možda zvuči paradoksalno, ali ja nisam još posjetio njegov grob, iako mi je simpatičan kao književni lik. Ali prije desetak godina sam bio na grobu Kazantzakisa na Kreti, a njegov epitaf glasi: ‚Ne nadam se ničemu, ne plašim se ničega. Ja sam slobodan.' Nedavno sam ponovo došao u dodir s djelima Kazantzakisa preko filozofsko-mistične poeme 'Salvatores Die / Spasitelji boga'. Dalekosežnost filozofsko-poetskih ideja plasiranih u toj njegovoj ranoj pjesmi, gde se naziru klice kasnijih djela (uključujući tu i roman 'Aleksis Zorba'), zadiru u veliki broj izazova pred kojima je i suvremeni čovjek. Naročito je riječ o temi slobode, vjere u vlastite potencijale i zadatke čovjeka kao duhovnog bića“, kaže Martinovski i zaključuje da bi se roman Kazantzakisa mogao čitati, između ostalog, i kao knjiga o moći prijateljstva i otvorenosti prema različitim pogledima na svijet.

Piščev amanet

Kazantzakis je preminuo 1957. godine, daleko od rodne zemlje – u Freiburgu, u Njemačkoj – ali njegovi posmrtni ostaci su na rodnoj Kreti. On nije doživio slavno filmsko uprizorenje njegovog književnog djela. A redatelj Mihalis Kakojanis, koji je napravio još puno filmova, nikada nije ponovio uspjeh koji je ostvario s "Grkom Zorbom“ iz 1964. godine (naslovna fotografija). Film je osvojio tri Oscara i u njemu je nastupila slavna glumačka ekipa: Anthony Queen, Alan Wates, Irena Papas, Lila Kedrova… Glazba za film, djelo Mikisa Teodorakisa, postala je neslužbena himna Grčke, a sirtaki i dalje svira i u baletnoj izvedbi "Grka Zorbe“ koja je premijeru doživjela 1988. godine u areni u Veroni. Od tada ju je vidjelo više od tri milijuna ljudi u 30 zemalja svijeta, a jednom prilikom je čak izvedena pred 120.000 ljudi na stadionu u Rio de Janeiru. "Grk Zorba“ i tamo pronalazi svoju publiku, ali još nikada nije izveden pred Makedoncima i Grcima istovremeno.

Jedna Zorbina replika u slavnom romanu daje odgovor na mnoga današnja pitanja: "Jedno vrijeme sam dijelio ljude na Bugare, Turke, Makedonce i Grke, a sada na dobre i loše. Jednog dana neću činiti čak ni to, jer ćemo svi počivati u istoj zemlji…“ Taj književni amanet Nikosa Kazantzakisa mogao bi biti uvertira za budućnost Skoplja, Atene, ali i mnogih drugih.