Kako je biti homoseksualac u Banja Luci?

“Ja sam gay, u vezi sam već 6 godina i živim s partnerom”, ovako svoju ispovijest za DW počinje mladi Banjalučanin. U nastavku ćemo ga zvati Milan.

Imate dvije opcije. Prva je da živite kako vi želite i osjećate, u skladu sa svojom prirodom. Druga je da ispunjavate mamina, tatina i društvena očekivanja, objašnjava Milan.

“Bez obzira koliko ponekad imao problema, meni je ova prva opcija lakši način jer ne mogu živjeti u laži i pretvaranju”.

"Baki kažem, oženit ću se kad nađem pravu”

Stariji članovi porodice kao što su baka, stričevi, tetke, ne znaju da je homoseksualac. Milan nema oca, s majkom je davno razgovarao o svojoj seksualnoj orijentaciji i dobio je, kako kaže, prešutno odobravanje.

“Majka zna, mada ne pričamo o tome, imamo dobar odnos i to mi je jedino bitno. Što se tiče kolega s posla, oni najbliži znaju. Koliko god da sam otvoren, mislim da je nekad pametnije prešutjeti takvu stvar”.

Milan je aktivista u brojnim organizacijama civilnog društva, neke od njih bave se zaštitom prava homoseksualaca. Svakodnevno sreće pripadnike LGBT populacije koji su jako zatvoreni.

“Upoznao sam ljude koji su spremni na bilo što, samo da se ne sazna kako su homoseksualni. Mnogo je oženjenih muškaraca koji imaju djecu, a istovremeno imaju seksualne partnere istog spola. Postavlja se pitanje, koliko je to njihova odluka, a koliko sistemski problem. Diskriminacija, govor mržnje, kršenje ljudskih prava, sve to utječe na osobu da kaže: ja moram ovako, ne smijem riskirati. Osuđujem državu i društvo, jer potpuno ignoriraju potrebu da se ti problemi sustavno riješe”.

Žrtve i fizičkog nasilja

Uvjereni da ih društvo neće prihvatiti takve kakvi jesu, mnogi nemaju hrabrosti upustiti se u dublji emocionalni odnos i vezu. To ih često vodi u promiskuitet i stalno mijenjanje partnera, što dalje stvara dodatne stereotipe o LGBT populaciji, objašnjava naš sugovornik.

“Imam prijatelje koji su veoma religiozni, a pritom su gay. Po njihovim izjavama i tumačenjima, to je stanje velikog unutrašnjeg sukoba, kako izaći na kraj s tim. Kako se oni s tim nose, ne znam. To nije dobro za mentalno zdravlje”.

Prije nekoliko godina Milan i njegov partner fizički su napadnuti na jednoj LGBT zabavi u banjalučkom Domu omladine.

“Zabava je bila zatvorenog tipa, ali se tu našao jedan radikalni homofob. Vidio nas je kako se ljubimo i napao nas. Iako nije bilo ozbiljnih povreda, iskusio sam tu ulogu žrtve. Shvatiš da se moraš sam izboriti za sebe, nemaš nikakvu podršku, nikakva prava, ne možeš tražiti zaštitu”.

Danas vjeruje da mu je taj, tada vrlo neugodan događaj, dao novu snagu: “Bio sam na nekom raskrižju. Prepustiti se toj ulozi žrtve i povući se, ili nastaviti svojim putem bez obzira na sve”.

"Zašto drugi smiju što ja ne smijem?"

Bilo kakav izljev nježnosti u javnosti za većinu homoseksualaca, osobito kada je riječ o muškarcima, predstavlja veliki rizik i zapravo je avantura u nepoznato. Milan postavlja pitanje zašto je nekom dozvoljeno da učini nešto u parku ili na trgu, a nekom drugom nije.

“Bio sam užasno frustriran dok nas dvojica nismo živjeli zajedno. Imaš potrebu za fizičkim kontaktom, a na raspolaganju ti je samo javni prostor koji ne možeš koristiti. Tad sam stvarno bio bijesan. Nije fer da netko nešto može, a neko drugi to ne smije niti pomisliti”.

Smatra da je velika odgovornost i na samim pripadnicima LGBT populacije, koji su pasivni i nezainteresirani da rješavaju probleme. “Neće ljudima s neba pasti prosvjetljenje pa će reći 'sad ćemo pustiti pederima da se ljube'. Mi trebamo insistirati na tome i biti uporni”.

“Ne slušajte ga, on je gay”

Diskriminacija, prema Milanovim riječima ide do te mjere da u svakom trenutku činjenica da ste homoseksualac može biti iskorištena protiv vas. Prije nekoliko mjeseci u Prijedoru je održan skup građana u znak sjećanja na zbivanja iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini. Gradonačelnik Prijedora je, kako kaže, ovaj događaj nazvao gay paradom.

“Kasnije se gradonačelnik pokušao ispraviti, rekavši da su organizatori skupa homoseksualci. Stvarno ne razumijem. To je političko potkapanje neistomišljenika, diskreditiranje osoba zbog njihove spolne orijentacije”.

S druge strane, Milan vjeruje kako homofobija u njegovoj domovini nije toliko izražena kao nekada.

“Zatekao sam se više puta u situaciji da me ljudi od kojih to ne očekujem, prihvate i sasvim normalno reagiraju. Najgore je zapravo da nikada ne znam, što da očekujem. Ta neizvjesnost je grozna.”

U Banja Luci ne mjesta gdje se 'službeno' okuplja LGBT populacija. Milan teži idealu da svi imaju jednaka prava i mogu ići gdje god žele. A do onda, ipak želi neko mjesto gdje može pokazati što jest: “Dok god postoji ta neujednačenost i jaz, mislim da trebaju postojati specifična mjesta za susrete i izražavanje identiteta.”