Kako formirati vladu Njemačke?

Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, protokolarno prva osoba u državi, sada i aktivno mora spašavati što se još može spasiti. On je obavezan da to čini obzirom da mu članak 63. njemačkog Ustava – koji se ovdje još uvijek zove Temeljni  zakon, daje važne ovlasti u formiranju vlade. Umjesto da samo predstavlja, sad mora i politički djelovati – doduše samo savjetima i apelima.

Kao ministar vanjskih poslova naučio je snagu riječi koje se izriču i postao je poznat da nalazi srednji put rješenja. Ali sad mora i zahtijevati odgovornost od političkih aktera: „Bolje je ne vladati nego vladati pogrešno" rekao je Christian Lindner kad je proglasio prekid pregovora o koaliciji. Predsjednik misli drugačije: tko se na izborima kandidirao za političku odgovornost, onda je mora i preuzeti „kad mu ona padne u ruke". I kad je riječ o strankama Jamajke, Steinmeier vjeruje kako još nije rečena posljednja riječ: razgovara sa predsjednicima svih stranaka, ali ovog četvrtka je pozvan i predsjednik socijaldemokrata.

Neviđeno u Njemačkoj

Manjinska vlada još nikad nije postojala u poslijeratnoj Njemačkoj. Demokršćanima i liberalima nedostaje 29 glasova, a demokršćanima sa strankom zelenih 42 glasa. To znači da bi se za svaku odluku vlade trebala naći podrška određenog broja zastupnika drugih stranaka – što je teško i mukotrpno upravljanje državom. Zapravo, trenutno i postoji takva manjinska vlada koja je tehnička vlada iz prethodnog saziva. Ovog utorka je Bundestag morao odlučiti o misijama njemačkih vojnika u inozemstvu i tu je onda bio važan baš svaki zastupnik.

U toj tehničkoj vladi su i socijaldemokratski ministri i SPD je u ugodnoj poziciji da odlučuje što želi i glasuje protiv onoga što mu se ne dopada. Ali da bi opet preuzeo odgovornost zajedničkog upravljanja zemljom, traže od kršćanskih demokrata da se „demerkeliziraju". Ali Angela Merkel, kćerka evangeličkog pastora i odrasla u socijalističkoj, istočnoj Njemačkoj niti ne pomišlja da odstupi sa čela. Ona „stoji na raspolaganju" još četiri godine, uporno ponavlja.

Tko drugi?

Ako ne želi sama, još spektakularnija inačica bi bilo njeno svrgavanje sa prijestolja kršćanskih demokrata. Takvih pučeva u strankama je već bilo i u ovoj razmjerno mladoj demokratskoj Njemačkoj, uspješnih i neuspješnih. 1989. je Helmut Kohl doslovce za dlaku izbjegao svoj pad i zapravo ga je spasilo raspad socijalističkog DDR-a. 1995. su socijaldemokrati bez mnogo buke svrgnuli svog šefa Rudolpha Scharpinga.

Ali među kršćanskim demokratima jedva da ima drugih pretendenata za čelo stranke i, kako stvari stoje, čelo njemačke vlade. Po nepisanom pravilu, ako to zatreba na to mjesto stiže čelnik sestrinske, bavarske stranke kršćanskih demokrata, ali Horstu Seehoferu se već opasno klima stolica i u samoj Bavarskoj. Najizgledniji za stranačke dužnosnike CDU-a bi bio sadašnji predsjednik Bundestaga, već 75-godišnji Wolfgang Schäuble, ali je teško da on ima još takvih ambicija. Tko drugi? Trenutna ministrica obrane Ursula von der Leyen je svojedobno glasila za princezu CDU-a, ali sada teško da ima širu podršku u stranci. Tu je još i ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maiziere koji se do sada držao u sjenci Angele Merkel. Ali nikakav scenarij prevrata među kršćanskim demokratima se ne nadzire.

Ili opet izbori?

Formalno, tu je detaljno razrađen odnos dvije važne političke institucije: parlamenta i predsjednika. On mora nekome mandat da ga onda parlament prihvati kao kancelara – točnije, to ne mora biti, ali najvjerojatnije kancelarku jer Merkeličin CDU/CSU i jest najveća frakcija u Bundestagu. Ona mora u Bundestagu dobiti apsolutnu većinu što joj ne može uspjeti bez koalicije. U roku od dva tjedna se onda parlament mora složiti oko nekog kandidata. Ako opet ne uspije, dolazi do trećeg glasovanja gdje se dužnost vlade povjerava onome tko osvoji najviše glasova. Time je formalno otvoren put za stvaranje manjinske vlade.

Ali opet, predsjednik tu koji onda potvrđuje taj izbor – ili raspušta parlament i saziva nove izbore. On onda mora biti izabran u roku od 60 dana. Prema nekim ispitivanjima, već dvije trećine Nijemaca su za nove izbore i čak se spominje 22. travanj kao mogući datum.

Kako stoje stvari, najviše bi se tome radovali u desničarsko populističkom AfD-u. Njima koristi već i dosadašnji neuspjeh u pregovorima o koaliciji, a i prema najnovijim ispitivanjima bi sve ostale stranke morale strahovati, da li će uspjeti zadržati i ovaj broj zastupnika kojeg su sada osvojili. Kod CDU-a je potpuno jasno kako je razdoblje Angele Merkel već prešlo svoj vrhunac, socijaldemokrati se još nisu uspjeli srediti i promijeniti nakon prethodnih izbora, a stranka zelenih je bila čak iznenađena da je uspjela osvojiti toliko glasova – po nekim prognozama se moglo dogoditi da uopće ne uđe u Bundestag. A i kod buntovnih liberala je neizvjesno da li bi im koristio ili štetio ovaj odlazak iz koalicijskih pregovora.