Dug put do energetske unije

Maroš Šefčovič je službeno europski povjerenik za energetsku uniju. A s Miguelom Ariasom Caneteom je zapravo tu još jedan povjerenik koji je nadležan za zajedničku energetsku politiku.

Jedini problem jest što nekakve europske energetske unije - zapravo uopće nema. Europska unija jest zajedničko tržište, ali na sektoru energenata i nadalje vlada rascjepkanost. Svaka članica Europske unije uvelike sama vodi nekakvu svoju energetsku politiku, ne na kraju i zbog prioriteta koji se zagovaraju.

Tako Francuska i dalje ustraje na nuklearnoj energiji, Njemačka se već godinama zalaže za obnovljive izvore energije i sve u svemu, čini se da na europskom tržištu energijom postoje još i strože granice nego što su prije postojale. To se prije svega odnosi na mreže dalekovoda koje su koncipirane samo za domaće potrošače. A ako se negdje mora uzimati energenata iz inozemstva, onda pojedina država nastupa kao kupac.

Sve to europsko tržište energentima čini skupim i neracionalnim. Povjerenik Canete smatra kako Europa "godišnje gubi do 40 milijardi eura, samo zato što nema isprepletenog tržišta energentima". Preračunato, to ispada da svaki stanovnik Europske unije godišnje plaća svoje račune za energente 80 eura više nego što bi zapravo bilo nužno.

Smanjiti ovisnost o Rusiji

Ali ovakva rascjepkanost ne znači samo rasipnost, nego i ovisnost. Pojedine članice Europske unije toga postanu svjesne tek kad iskrsnu problemi s isporučiteljem, na primjer s Rusijom. Ta je zemlja daleko najvažnija zemlja za isporuku plina i ruski plin čini oko trećine potražnje Europske unije. To je u prosjeku, jer neke zemlje - poput Bugarske ili Baltičkih zemalja - praktično potpuno ovise o ruskom plinu.

Sukob Rusije i Ukrajine je još više zaoštrio ovaj problem. Kroz Ukrajinu prolazi oko polovice ruskog plina koji je namijenjen za Europsku uniju, a još i prije aneksije Krima i borbi na istoku Ukrajine je vladao spor između Moskve i Kijeva o cijeni, naplati troškova za transport kroz Ukrajinu i o dugovima ruskom proizvođaču. To je uvijek iznova vodilo do blokada i smanjenju količine plina i za zemlje Europske unije. Ovim sukobom je plin definitivno postao strateško pitanje i sve su to veoma dobri razlozi da zemlje Europske unije konačno počnu voditi zajedničku energetsku politiku.

Dalekovodi po Europi

Što to znači i koliko golema je to zadaća, to je nedavno objasnio i povjerenik Šefčovič: "Mi moramo čitavo tržište električnom energijom praktično osnovati od početka i nanovo stvoriti tržište." Prema netom predstavljenom dokumentu, energenti bi trebali biti "sigurni, obnovljivi, konkurentni i dostupni" svim građanima i tvrtkama u Europskoj uniji.

Jedan put prema tom cilju je i veća raznolikost dostavljača. U tom smislu bi se trebala proširiti ili pak uopće uspostaviti linija dostave iz zemalja poput Norveške, Sjedinjenih Američkih Država, Alžira ili Turkmenistana, a najbolji način da se postigne bolja cijena jest kad bi sve zemlje Europske unije zajedno nastupile kao kupac.

Osim takvih trajnih plinovoda, Europska komisija se zalaže i za opsežniju kupnju plina iz udaljenijih zemalja i njegov transport do Europe u ukapljenom (tekućem) stanju. I kada je riječ o električnoj energiji potrebni su potpuno novi dalekovodi diljem Europe kako bi se, na primjer, električna energija dobivena iz vjetra sa Sjevernog mora prenosila na jug, a energija dobivena od sunca u regiji Mediterana prenosila na sjever Europe.

Europska komisija želi da oko 10% potrošene električne energije na nacionalnoj razini bude rezultat europske razmjene, što obzirom na tehničke mogućnosti i potrebe uopće nije nekakav ambiciozan cilj. Ali mnoge zemlje su veoma daleko od takvog opsega razmjene: tu su, osim zemlja Baltika, naravno i brojne otočne zemlje poput Velike Britanije, Irske, Malte i Cipra. Ali i Španjolska i Portugal su svojevrsne usamljene oaze u europskom tržištu energentima.

Prilika i za ekologiju?

Iako se tom planu Europske komisije načelno nema što prigovoriti, mnogi europski zastupnici stranke Zelenih i socijaldemokrata prigovaraju da EK zapostavlja ulogu obnovljive i ekološke energije. Tako se Martini Werner, glasnogovornici njemačkih socijaldemokrata za pitanje energenata, čini da Europskoj komisiji obnovljivi izvori "imaju tek sporednu ulogu".

Političarka Zelenih Rebecca Harms prigovara ovom dokumentu što "ušteda energije, učinkovitost i obnovljivi izvori ne čine središte ove strategije". Isto tako, ova političarka nije sigurna da se nešto postiže ako se europska ovisnost od Rusije postiže suradnjom s drugim nedemokratskim državama iz kojih se ubuduće želi uvoziti više plina.

Doista, Europska komisija je u svojim planovima izrazito suzdržana i kad je riječ o izvoru energije oko kojeg se osobito lome koplja zaštitara okoliša i predstavnika elektroopskrbe: atomskoj energiji. U načelu, Europska komisija ostavlja svakoj zemlji otvoreno, odakle želi dobivati svoju energiju. S druge strane, europski zastupnik njemačkih kršćanskih demokrata Herbert Reul smatra da je Europska komisija i kod obnovljivih izvora energije u ovom dokumentu otvorila novo poglavlje. Naime, planovi o europskoj suradnji se ne odnose samo na nacionalne mreže, nego i na veću suradnju i fuziju raznih nacionalnih programa poticaja za obnovljive izvore energije. "Te granice kroz Europu su previše neučinkovite i skupe", smatra Reul. Utoliko se nada da će se tako otvoriti vrata Europe i za električnu energiju dobivenu iz ekoloških izvora.