Kako do zajedničke „matice“ Bosne i Hercegovine?

Vrlo složenog sustava i uređenja i po tome vjerojatno jedinstvena u svijetu, Bosna i Hercegovinase, između ostaloga, definira i kao država u kojoj žive tri konstitutivna naroda - Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali, kao najmalobrojniji. Ali, često su i konstitutivni u ulozi "ostalih" - ovisno u kojem dijelu BiH žive gdje su manjina u odnosu na većinsku nacionalnu skupinu.
U Republici Srpskoj (RS) neugodnostima i vrijeđanju su izloženi Bošnjaci i Hrvati, u Federaciji Srbi, i uopće, nacionalna skupina koja je u određenom području u manjini - svi. I nitko nije previše sretan u svojoj vlastitoj domovini te se često okreću „gravitiranju svojima“.
To učvršćuje daljnje "zbijanje redova" kod nacionalističkih političara, a što potvrđuju i sugovornici Deutsche Wellea. I daju recept za lijek, ali...

Manjine i "matice"

"Etničke grupe koje su u manjini na određenim područjima na marginama su društva", kaže za DW dr. Srđan Puhalo, psiholog, bloger i novinar s posebnim zanimanjem za istraživanje javnog mnijenja, socijalne i političke psihologije.

"Klone se bilo kakve vrste nacionalizma i nastoje biti dio društva koji ne stvara probleme. To ne znači da su sretni i zadovoljni svojim statusom. Prepušteni su sami sebi i pokušavaju živjeti mirno ne stvarajući probleme, a to znači da nisu previše politički aktivni i bave se rješavanjem životnih pitanja", smatra on.

On skreće pažnju na još jednu, specifičnu, vrstu problema - mladi odlaze na školovanje u veća mjesta i ne vraćaju se, a povratnici, tj. manjine, postaju sve stariji.
"Političke elite usmjerene su na svoju etničku grupu i tamo gdje su većina, a svoje sunarodnjake gdje su manjina, zaboravljaju. Ipak, vrlo često se događa da se manjine i njihovi problemi koriste za političke igre i dokazivanje ugroženosti svoga naroda, bez stvarne želje za suočavanjem ili rješavanjem problema", smatra Puhalo.
Pri tom posebno spominje susjedne države, kako ih karakterizira - "Matice".

"Srbi i Hrvati, znatno manje Bošnjaci, Srbiju i Hrvatsku doživljavaju kao ‚Matice' i za svoje političke avanture traže njihovu podršku i najčešće je dobivaju", zaključuje on i dodaje: "jer tako Srbija i Hrvatska kontroliraju političke procese u BiH".

Što se tièe Bošnjaka, smatra kako postoji dio koji njeguje sentiment prema Turskoj, ali kako njihov broj nije pretjerano utjecajan.
"Možemo reći da upravo ta usmjerenost na druge zemlje, ‚Matice', komplicira život svih nas u BiH, a pogotovo manjina, jer one su izložene cjelokupnom nezadovoljstvu onih koji su u većini", zaključuje Puhalo.

"Dok ne 'rastabirimo' 90.-te nama napretka nema"

Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka i aktivistica iz Banja Luke, približno dijeli ovaj stav, ali ga artikulira na nešto drukčiji, način.
"Kada govorim o 'manjinskoj‘ poziciji često kažem, pomalo površno, anegdotski, da nikad napredak nije donijela većina, nego hrabri i samosvjesni pripadnici manjina, koji su bivali neshvaćeni, isključeni, pa i progonjeni. Giordano Bruno nije bio pripadnik većine, nego prezreni manjinac kojeg je spalila dominantna većinska politika. Antifašisti nisu bili veæina, ali su pobijedili najveæe zlo u povijesti èovjeèanstva", pojašnjava za DW ova novinarska veteranka.

Kompliciranost ovog pitanja sažima u nekoliko rečenica: "Sigurna sam da samosvjestan Bošnjak/inja otvorenog uma, može puno bolje sagledati što se zaista događa u RS, nego prosječan Srbin, uljuljkan u udobnosti većinskog statusa. To može i bilo koji Srbin ili Srpkinja otvorenog uma u RS-u. Ali, oni su u većoj opasnosti da ih 'proguta' većinski narativ, ili uplaši opasnost od proglašenja 'izdajnicima' ili 'autošovinistima'.

Milojević kaže kao bi manjine svoj položaj mogle gledati kao "priliku da stvarnost sagledaju iz drugačijeg kuta".
"Posebno je pitanje zašto su ti ljudi, koji su u 'manjini', marginalizirani u svojoj državi i zašto mnogi od njih, BiH ne doživljavaju kao svoju domovinu", govori o ovoj apsurdnosti u BiH.

Na pitanje koji je "lijek", Milojević zaključuje: "Dok ne 'rastabirimo' (posložimo, sredimo op.ur.) 90.-te, ali onako temeljito, pošteno, ne obazirući se na tabue, nama napretka nema. Nećemo moći objasniti sebe ni sebi samima, a kamoli strancima, kojih se sve ovo, na kraju krajeva, najmanje tiče. Neka jedu naše bureke i ćevape, raftingiraju našim rijekama, dive se našim sevdalinkama, i neka se malo potrude nas shvatiti. Nama je dosta i nas samih".

„Je li nama do lijeka stalo?“

Mr.sc. Marko-Antonio Brkić iz Ureda za organizaciju i osiguranje kvalitete Sveučilišta Hercegovina uvjeren je kako su stanovnici u BiH preopterećeni politikama identiteta, ali drži kako je moguće okrenuti smjer koji imaju dominantne, kolektivne politike nabijene antagonizmima u BiH. "Pitanje je, je li nama do lijeka stalo?", kaže Brkić.

On u rješenju ovog pitanja povlači paralelu s multinacionalnim tvrtkama i usredotočenost na učinkovito upravljanje sustavima i dva glavna načina pristupa - kroz principe identiteta i resursa.

"Mislim da bi za nas u BiH puno važniji i zdraviji bio pristup na principu resursa, nego na principu identiteta. Ali, kako rekoh, previše smo opterećeni politikama identiteta. Zbog toga smo u problemu koji je nerješiv ako koristimo pristupe koji od rata, već gotovo puna tri desetljeća, razaraju zdravo tkivo jednog stabilnog društva koje smo imali", komentira.
Svoju tezu Brkić pojašnjava primjerima neriješenih pitanja državne imovine koja propada, kako se koristi i tko ju zloupotrebljava, umjesto beskonačnog određivanja titulara, ali i sferi vladavine prava gdje ne bi trebalo biti selektivne pravde i selektivnog provođenja presuda, omalovažavanja sudova i sudaca, korumpiranih i politički motiviranih tužitelja i sudaca, a što se u BiH konstantno događa.

"Većina čelnika u političkom establišmentu svakog od tri konstitutivna naroda, postavlja glavni problem tko ima pravo, tko je titular, tko glavni stanar, a tko podstanar, tko je autentičan, tko ima većinu...Rezultat takvog pristupa je proces balkanizacije - namjerno razbijanje funkcionalnih cjelina na manje, nefunkcionalne dijelove, neprijateljski okrenuti jedni prema drugima. Dakle, rješenje bi moglo biti pristup utemeljen na resursima", smatra Brkić.
„Dok god smo usmjereni na politike identiteta, vrtjet ćemo se u krug i ganjati vlastiti rep, a pametniji i zreliji od nas nastavit će brati jabuke iz našeg vrta i prodavati ih nama za skupe novce“, zaključuje Brkić.