Kakav med jedemo?
22. studenoga 2020
Početak rujna vrijeme je kada većina dalmatinskih pčelara seli svoje zajednice na otok Vis, kako bi tamo pasle vrijesak i prezimile. Ove godine, Jozo Tafra iz sela Svinišće pored Omiša, tek je sad, kaže, odveo pčele na pašu. „Nisam ih nikad kasnije vozio, u sam kraj listopada, sve kasni za jedan mjesec. Cvjeta nešto ima, ali ne medi (nema nektara, nap. red.). Sve je to posljedica suša, ili opet bude kiše, ali ne kad treba", ukratko nam objašnjava Jozo probleme svih dalmatinskih pčelara.
Kako bi se prehranile i proizvele dovoljnu količinu meda pčele treba stalno seliti, pa se tako na primjer na proljeće voze u Liku kada cvjetaju bagrem, lipa i livada, a kod kuće, medonosno vrijeme je, kaže nam Jozo, kada cvjetaju drača i kadulja.
No i to se promijenilo: „Do unazad 40-tak godina moglo se još naći ljude koji su imali ovce ili koze, koje bi pasle po planini ili livadama. One bi tako „čistile“ područje na kojem obitavaju, pa bi se priroda obnovila. „Danas je sve zaraslo, pa je i kadulje i drače sve manje jer ne može slobodno rasti," objašnjava Jozo.
Posljednje tri godine za pčelare su bile posebno loše. Budući da je soka u cvjetovima malo, pčele treba stalno prihranjivati. "2007. godine, kada sam se počeo baviti pčelarstvom nisam znao gdje ću s količinama meda. Zadnje tri godine sam samo u trošku", pojašnjava kako količine koje trenutno uspije dobiti pokrivaju minimum kako bi zadržao stalne kupce, a prihranjivanje i selidba iziskuju stalne troškove.
Patvorine zvane „med"
Ni to ne bi bio problem, jer su pčelari naučeni živjeti s prirodnim promjenama, da se na tržištu sve više ne pojavljuju patvorine koje se također nazivaju medom, a koje kupac, ako nije profesionalac, ne može razlikovati. I sam se, priča nam Jozo, kada putuje u Liku više puta uvjerio u to. „Ja i sin namjerno smo zastali uz cestu i u nekoliko navrata pitali prodavače, kakav je med i od čega je, a oni muljaju, ni sami ne znaju", kroz smijeh nam objašnjava te nastavlja: „Obično nemaju nikakve etikete upravo da bi tobože više djelovali kao domaći“.
Uz to nam pokazuje i primjerak Hrvatske pčele, stručnog časopisa za pčelare u kojem su predstavljeni rezultati ispitivanja na uzorcima meda koji se prodaje uz cestu. Od deset uzoraka samo jedan se pokazao ispravan. O kakvim se sve prevarama radi kad je med u pitanju upitali smo i dr. sc. Zdenka Franića iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, koji nam je potvrdio kako se na europskoj razini, pa tako vjerojatno i u Hrvatskoj radi o patvorenju dodavanjem raznih sladila. „Izravno patvorenje provodi se dodavanjem medu šećernog, kukuruznog ili invertnog sirupa, te fruktoza i bojila. Neizravno patvorenje provodi se tako da se pčele hrane šećerom umjesto da same sakupljaju cvjetni nektar.
„Također se primjenjuju metode dodavanja peluda, mednog mirisa i komada pčelinjeg voska kako bi se lažni med prikazao autentičnim", objašnjava dr. Franić. Vezano uz kvalitetu meda, valja spomenuti nezakonitu uporabu antibiotika i pesticida i ostalih zabranjenih sredstava u borbi protiv varoe - pčelinjeg nametnika. Budući da je Franić i sam certificirani ekološki pčelar, dobro mu je poznato s kolikim se problemima i troškovima treba susresti kako bi se dobile male količine prirodnog meda, te da niske cijene meda kojima nerijetko svjedočimo na policama trgovina nikako ne mogu odgovarati realnim troškovima.
Osvijestiti potrošače…
„Stav svih pčelara jest da treba osvijestiti potrošače da kupuju med lokalnih poznatih pčelara u koje imaju povjerenje, te koji, po mogućnosti, imaju propisno označene etikete, naglašava Franić uz napomenu kako je med koji ima zaštitu izvornosti, zemljopisnog podrijetla ili ekološki certifikat, pod kontrolom akreditiranih nadzornih tijela, te se njime ne može lako manipulirati. Uz dobar branding i marketing smatra naš sugovornik, natprosječno kvalitetan dalmatinski med, kao i medljikovac iz Gorskog Kotara, te kestenov med iz Banovine, mogli bi biti prestižan proizvod na tržištu Europske unije, budući da Europskoj uniji kronično manjka kvalitetan med.