Kafka na meksičkoj granici

Pogranični prijelaz na granici Meksika i savezne zemlje Teksas. Mlada pogranična policajka nas promatra s visokom dozom nepovjerenja: „Otkuda dolazite? Što ste radili u Meksiku?” postavlja jedno te isto pitanje uvijek iznova dok nervozno lista po našim putovnicama. Mi strpljivo odgovaramo: „Mi smo njemački novinari. U Matamorosi smo s jednim poduzetnikom razgovarali o prednostima i nedostacima trgovinskog sporazuma NAFTA", odgovara moj kamerman Florian Kroker. Ja glasno uzdišem. Već je poslijepodne, a čekaju nas termini za snimanje u obližnjem teksaškom Brownswilleu. Ali još se nadam da ćemo ubrzo krenuti. Prerano sam se ponadala. 

Kao na TV-u

Mlada policajka je nesigurna i poziva kolegu. Loš znak. On baca pogled na naše putovnice i nalaže nam da se parkiramo na parkirno mjesto namijenjeno automobilima kojima se želi pokloniti malo više vremena. U sekundi se oko našeg automobila odjednom stvara još nekoliko policajaca. Jedan od njih se dere u poznatom stilu policajaca iz TV-serija. „Ne izlazite iz vozila!" „Mi smo akreditirani njemački novinari, dopisnici iz SAD-a. Želite li vidjeti naše akreditacije?" pitam. No umjesto prihvaćanja moje ponude, naređuje nam da sada ipak iziđemo iz automobila. U nedoumici pitam što se događa, no od policajaca dolaze samo naredbe da ih slijedimo. Vode nas u unutrašnjost postaje. Tamo sjedi desetak policajaca. Svi međusobno govore španjolski. Oduzimaju nam sve predmete, novčanike, mobitele.

Nećete se valjda ubiti?

Jedna pogranična policajka me vodi u „ćeliju broj tri". „Sjednite", naređuje. „Bili ste u Afganistanu?" pita me gledajući u moju putovnicu. Objašnjavam kako sam tamo radila jednu reportažu o američkim vojnicima. Policajka nastavlja s pitanjima. Pristojno, ali odrješito: Koliko dugo sam već novinarka? Kako se ono zovem? Privatna pitanja se izmjenjuju sa službenima. „Vidim da ste bili i u Iraku. Vrlo hrabro. Znate, ja ne viđam ovakve putovnice jako često. Možda bih morala raditi u zračnoj luci", kaže s osmjehom. U isto vrijeme odvode kolegu kamermana u jednu drugu ćeliju. Jedan omanji i podeblji policajac je Floriana uzeo „na obradu". Postavlja uvijek iznova ista pitanja u vezi snimanja u Meksiku i rada za DW. Pitanja koji put drugačije formulira nadajući se valjda da će tako Floriana natjerati u proturječje. Policajac izlazi na trenutak, a drugi policajac kaže pogledavajući prema „sumnjivom" kamermanu. „Možda bismo mu trebali oduzeti remen". Na Florijanovo pitanje zašto, policajac mrtav-hladan odgovara: „Pa ovdje Vas zadržavamo protiv Vaše volje, možda ste očajni. Sigurno ne pomišljate na samoubojstvo. Ili?".

Standardni postupak ili standardno šikaniranje?

Teatar apsurda se nastavlja. U međuvremenu na granici sjedimo preko sat i pol. I još uvijek ne znamo zašto. Čujem policajce kako razgovaraju: "Imamo li ovdje uopće nekakav slučaj? Što da radimo s njih dvoje?". Polako počinjem biti nervozna. I ljuta. „Što smo skrivili? Što nam se predbacuje?" pitam policajca koji je ispitivao Floriana. “Da ste nešto skrivili, sada biste bili u ćeliji”, kaže s našim putovnicama u rukama. Odjednom nam vraća putovnice i kaže: “Možete ići. Ovo je standardni postupak”. Odlazimo do automobila, provjeravamo nedostaje li nam nešto. I pitamo se koji je razlog za ovu dogodovštinu na granici. Grad Matamoros u kojem smo snimali je poznat kao utvrda dilera i narko mafije. Možda zbog toga? Ili su možda ipak bili sumnjivi mnogi pečati u našim putovnicama. A možda jednostavno ne podnose novinare. U svakom slučaju smo bili presretni što smo ponovno u Teksasu.