Kada čovjek zagadi more

Već tisućama godina more za čovjeka predstavlja izvor hrane i najvažniji je transportni put. No mora se iskorištavaju i kao smetlišta. Naime, smeće preko rijeka odlazi do mora, a valovi ga nose daleko - u zaborav. No prije je situacija bila drugačija, kada je smeće bilo od organskog materijala koji se u moru razgrađivao.

Morske životinje i ptice jedu plastiku

No vremena su se promijenila, kaže Thilo Maack iz ekološke organizacije Greenpeace. "Postoji pet velikih morskih virova u svjetskim morima, a upravo se tamo i sakuplja smeće koje ljudi bacaju najčešće u plastičnom obliku", ističe Maack. U većini slučajeva smeće u more dospijeva s kopna tj. ili ga s kopna rijeke donose u more ili vjetar. "Procjenjuje se kako 80 posto smeća u mora donose rijeke i vjetrovi, a 20 posto putem brodova", kaže Maack. Biolog mora 2006. godine sudjelovao je u ekspediciji Greenpeacea, kako bi izmjerio i analizirao smeće u moru.

Posebno plastično smeće velike probleme stvara morima i njihovim stanovnicima. Bezbroj morskih životinja i ptica umiru na mukotrpan način, jer se zakače ili upletu u plastične vrećice, najlonske špage. "Veliki broj životinja i morskih ptica hrane se isključivo od onoga što pluta na površini mora. A to su često plastični proizvodi: stari upaljači, ostatci četkice za zube, čepovi flaša i mnoge druge stvari", priča Maack.

Životinje se često "najedu" plastike umjesto prave hrane. Što vodi do toga da izgladne i dehidriraju. No "osvetnički" krug se nastavlja. Mnoge kemikalije koje morske životinje putem smeća u sebe unose, vraćaju se nama ljudima tj. unošenjem morskih plodova u naše tijelo često se upravo to "smeće" nađe i u nama. A za mnoge od tih kemikalija se sumnja kako izazivaju rak.

Šokirajući nalazi krvi

Upravo su ljudi ti koji se nalaze na kraju hranidbenog lanca. Činjenica koju je ustanovio i austrijski redatelj Werner Boote u svom dokumentarnom filmu "Plastic Planet". Boote je svoju vlastitu krv dao na analizu. "Već sam unaprijed iz raznih studija znao kako svatko od nas u krvi ima plastike, znao sam i da ću u svojoj krvi imati malo bisphenola A, no kada je ustanovljena velika količina svi su bili šokirani. Dvije godine kasnije testirali smo krv svih suradnika i ustanovilo se kako je svatko od njih u krvi imao određeni postotak tvari koje potječu iz umjetnih materijala", rekao je Boote.

Thilo Maack zato zahtijeva i političke posljedice: "Premalo znamo o posljedicama tih tvari i zato oni koji proizvode takve tvari moraju dokazati kako one nisu otrovne. Mnogo je toga lošega u sudskoj praksi i hitno se nešto mora promijeniti." Posebno, ističe biolog, mora se djelovati već i na početku, kod nastajanja smeća. Što znači, tijekom proizvodnje plastike mora se misliti na cijeli ciklus. "Moramo paziti na to da plastika bude dozvoljena samo ukoliko se može reciklirati. Jer, kada se prelije kada ni ja ne počinjem prvo brisati vodu s poda, nego zavrnem slavinu kako voda ne bi dalje tekla. Upravo je to i najveći problem", kaže Maack.

Autorice: Nicole Scherschun / Helle Jeppesen / M. Ljubičić

Odg. urednik: Anto Janković