Kada pjesnici krenu na barikade...

"U Ukrajini ljudi kažu: 'Nemam vremena, moram ići prosvjedovati' - i to mi je super", kaže Max Czollek, mladi pjesnik iz Berlina. On je prije nekoliko mjeseci kao stipendist neko vrijeme boravio u Černivtsiju, malom gradiću na zapadu Ukrajine, koji uživa veliki ugled među poklonicima lirike. Trenutno je u vezi sa svojim ukrajinskim prijateljima prije svega preko socijalnih mreža jer za telefonske razgovore oni - nemaju vremena. "Svi pisci koje ja poznajem trenutno su u Kijevu, čak i oni koji trenutno žive negdje drugdje ili studiraju u inozemstvu. Svi su na Majdanu. Moj dobar prijatelj Andrij Ljubka kaže da nema niti jednog pisca koji drži do sebe a da trenutno nije u Kijevu". Ljubka je, s tek navršenih 26 godina, jedan od onih mladih lirika koji trenutno nemaju vremena za telefoniranje.

Sasvim blizu narodu

Pjesnik Serhij Zhadan (naslovna fotografija), rođen 1974. godine, ovih dana isto tako ne može sjediti za pisaćim stolom. Mnoga njegova djela su prevedena na brojne strane jezike. Već 2004. godine je u Narančastoj revoluciji bio jedan od intelektualnih predvodnika prosvjeda. I sada je, na "Euromajdanu", kako zovu prosvjede 2013., ponovno u prvim redovima. "Ako ljudi doista žele promjene u ovoj zemlji, moraju shvatiti da to možemo postići samo aktivnim otporom", uvjeren je Zhadan. A to za njega znači: izaći na ulice, sudjelovati u okupljanjima i glasno zastupati svoja mišljenja: "Sjedeći u uredu ili kod kuće za kompjuterom - ništa se ne može postići."

Intelektualci u Ukrajini imaju sasvim drukčiju poziciju nego u Njemačkoj, smatra Max Czollek. Oni su na neki način glasnogovornici društva. "U Njemačkoj se ljude ne može motivirati ni da potpišu običnu peticiju. Teško je zamisliti da bi se, na primjer, njemački pisci zaputili na Oranienplatz (trg u Berlinu, op.ur.) i s izbjeglicama ga zaposjeli." On pritom misli na stotinjak, uglavnom, afričkih izbjeglica koje u Berlinu već više od godinu dana prosvjeduju protiv njemačke politike dodjele azila - prvo na Brandenburškim vratima, a zatim na Oranienplatzu, u četvrti Kreuzberg. "Žalopojka da nema više angažiranih intelektualaca na njemačkoj spisateljskoj sceni postala je već klasika", kaže mladi berlinski pjesnik Czollek i zaključuje kako, tako gledano, Ukrajina dokazuje da je, po pitanju političkog angažmana, bliža europskim idealima kao što su participativna demokracija i civilno društvo nego većina država koje se smatraju jezgrom Europe.

Kozmetičke popravke nisu dovoljne

Serhij Zhadan je upravo oduševljen onim što se događa u njegovoj domovini: "U Ukrajini se odigrava revolucija. I to kod mene izaziva veliko oduševljenje. Smatram da je to prilika da napravimo ovu zemlju boljom." Ljudi u Ukrajini, kaže Zhadan, žele korjenite promjene političkog sustava: "Nije dovoljno zamijeniti jednog premijera drugim, smijeniti jednog ministra unutarnjih poslova da bi ga se zamijenilo svojim poslovnim partnerom." Takva vrsta politike zemlji i ljudima krade svaku mogućnost razvoja, tvrdi ovaj ukrajinski pisac. Zhadan svoje sunarodnjake vidi u procesu političkog sazrijevanja. I oni, prema njegovom mišljenju, počinju shvaćati: "Da se vlastiti problemi ne mogu prepuštati drugima da ih riješe, prije svega ne političarima. Ljudi moraju aktivno sudjelovati u krojenju sudbine svoje zemlje, i to stalno."

I Max Czollek vjeruje da prosvjednici u Kijevu žele puno više od smjene na premijerskoj fotelji: "Mislim da ljudi koji uporno prosvjeduju na Majdanu traže promjenu paradigme. Vjerujem da će prosvjedi još potrajati neko vrijeme i da neće splasnuti - čemu se očito nada predsjednik Janukovič."

Radi se, dakle, ni manje ni više nego o promjeni političke kulture a ne samo o pitanju: kamo stremi Ukrajina? Europskoj uniji ili Rusiji? "Većina Ukrajinaca traži promjene. Ljudi žele živjeti u drugačijoj zemlji", siguran je Serhij Zjadan: "Europska integracija je više povod, prilika koja se ukazala." Ukrajina još uvijek traži stav koji će zauzeti, a on je sve samo ne jasan. U glasu Maxa Czolleka može se prepoznati nešto poput divljenja kada kaže: "Što bi se moralo dogoditi da ljudi u Njemačkoj izađu na cestu? Vjerojatno bi morala i kod nas doći gospodarska kriza." On je uvjeren da bi tek onda ljudi u Njemačkoj bili spremni svoja politička uvjerenja zastupati na ulici.