Poljska pobuna protiv "njemačkog" plinovoda

Već kada se gradio plinovod Nord Stream, Poljskoj to nipošto nije bilo drago. Jer kada je otvoren 2011. on je zapravo bio direktna veza između Rusije i Njemačke preko Baltičkog mora, a da i ne dotiče teritorij Poljske. Kroz Poljsku inače protječe ogranak plinovoda Družba koji ruski plin dovodi u središnju Europu preko Ukrajine. No još važniji prihod Varšave je plinovod EuRoPoL - zapravo nastavak plinovoda Yamal koji vodi ravno kroz Poljsku i onda preko Berlina dalje na zapad Europe.

Ali istovremeno gradnjom Nord Streama je sagrađen i OPAL: Ostsee Pipeline Anbindungsleitung i nije slučajno što naziv Priključka na plinovod Istočnog (Baltičkog) mora ima i njemačku kraticu. Jer on potpuno prolazi kroz Njemačku i opet teče tek paralelno s granicom Poljske sve do Češke odakle  plin vodi dalje u središnju Europu.

Takozvana "tržišna utakmica"

Dodatni su problem odredbe Europske unije o slobodnoj tržišnoj utakmici. Po njima, nije dopušteno da su tvrtke koje prevoze plin ujedno i vlasnici plinovoda jer to je siguran način da onda i ucjenjuju potrošače i određuju cijenu kako im je drago. Tako je i taj ogranak na istoku Njemačke u vlasništvu njemačkih tvrtki Wintershall i E.ON i ruskog Gazproma, a ruski plinski monopolist je tek iznimkom uspio kod nadležnih europskih i njemačkih ureda za nadzor izvojevati da ima pravo koristiti 50% njegovoga kapaciteta.

Ali sve te lijepe europske riječi o slobodnoj tržišnoj utakmici imaju i jedan problem: a tko bi uopće trebao plinovod koji će praktično direktno iz Rusije (iz Viborga na granici s Finskom) preko Baltičkog mora voditi plin do Berlina - osim ruskog Gazproma? Formalno, polovica kapaciteta tog ogranka je bila namijenjena "konkurentima", ali naravno da njih jednostavno nije bilo - a Gazprom je želio prodavati još više plina preko toga kraka.

Pljušte tužbe iz Varšave

U svibnju 2016. je tako došlo do novog sporazuma njemačke Agencije za infrastrukturne mreže (BNNetzA), vlasnika plinovoda i Gazproma. Taj dogovor je "blagoslovila" i Europska komisija, makar je postavila (opet donekle besmislene) uvjete, naime da se dodatni kapaciteti moraju objaviti na natječaju. Inače je Gazpromu dozvoljeno koristiti čak 90% kapaciteta OPAL-a.

To je pak onda Poljskoj bilo previše, tim više što je i Europska komisija igrala čudnu igru. Naime, zbog navodne "zaštite osjetljivih poslovnih informacija" uopće nije isprva htjela objaviti tu svoju odluku, tako da je poljski državni monopolist PGNiG svoju tužbu Europskom sudu u Luksemburgu protiv tih ovlasti Gazproma pisao na temelju - novinskih napisa! A ta tužba nije bila jedina: istovremeno je i Vlada Poljske podnijela istu tužbu, a PGNiG je podnio tužbu i pred nadležnim sudom u Njemačkoj, Višim pokrajinskim sudom u Düsseldorfu.

Zbog takvog pljuska tužbi je i Europski sud reagirao razmjerno brzo: već koncem 2016. je suspendirao dozvolu Europske komisije do konačne odluke - koja se očekuje tek 2018., a isto je ubrzo potom odlučio i njemački sud, prateći ono što čine europski suci. No sve te pravne razmirice nisu mogle dotaći temeljni problem: taj plinovod koristi samo Gazpromu i zbog razmirica s Ukrajinom, Rusija želi taj Sjeverni tok iskoristiti "do daske", dakle čitavih 100%. Jer koncem prošle godine je tamo transportirana rekordna količina ruskog plina europskim potrošačima koji trebaju ruski plin, a kako se Europljani žele grijati, tako i Gazpromu i Rusiji ljuto trebaju euri koje tim plinom zarađuju.

"Ne zbog nas, nego zbog jadne Ukrajine"

Varšava svoju pobunu ne temelji samo ekonomskim, nego i političkim argumentima: navodno je taj ogranak "zaslužan" da Moskva još više može stegnuti Ukrajinu i da je baš zbog OPAL-a promet plinovodom trenutno prilično ciničnog naziva Družba - u prijevodu "Prijateljstvo" i koji ruski plin prenosi preko Ukrajine, opao za čitavu petinu. A to znači i prihodi Ukrajine, što povećava i ekonomski i politički, a u konačnici i vojni pritisak Kremlja na tu zemlju.

Stručnjaci tek mogu češkati glavu kad slušaju tu dramatičnu interpretaciju Varšave kako se baš na taj način ugrožavaju Ukrajinci. Naime, tek dio plina koji ide preko Ukrajine stiže istim potrošačima koje opslužuje i OPAL. Mnogo veći dio tog plina ide na jug, preko Slovačke i Mađarske u Austriju i onda i u Italiju. OPAL zapravo završava na granici s Češkom, čak i da ne vodi do potrošača u Bavarskoj. Drugim riječima, na primjer Minhenčani i dalje uglavnom troše plin koji stiže preko Ukrajine.

Ali OPAL jest direktna konkurencija YAMAL-u i EuRoPoLu koji vodi preko Poljske. Tople ljudske priče o međunarodnoj solidarnosti tu imaju manje smisla, jer taj plinovod vodi plin preko teritorija Putinovog prijatelja Lukašenka u Bjelorusiji, ali se promet YAMAL-om svakako odražava i na stanje u državnoj blagajni Poljske.

No dok se tako vodi spor preko čijeg teritorija će prolaziti plin, nakon ruske okupacije Krima i krize u odnosima s Rusijom je i Europskoj uniji postalo jasno da previše ovisi o ruskom plinu, a što su zemlje istočnije, to su i ovisnije. Litva to smatra ozbiljnim "izvorom rizika" i traži način da smanji tu ovisnost.

Interes i Hrvatske za većom raznolikošću izvora

Zato je i Europska komisija u međuvremenu objavila smjernice kojima se želi postići veća raznolikost izvora i tu onda i na primjer Hrvatska vidi svoju šansu. Jer praktično jedini mogući izvor koji bi barem donekle, ali razmjerno brzo zamijenio ruski plin jest ukapljeni plin koji bi se onda brodovima dovozio od bilo kuda. Jer ako i jedan Japan troši plin koji tako uvozi s Arapskog poluotoka, onda svakako mora biti manji problem taj plin dovesti i do na primjer Omišlja u Hrvatskoj i onda dalje u Europu.

Tu opet i Poljska vidi svoju šansu: ona planira plinovod koji bi u Poljsku dovodio plin sa Sjevernog mora ("Baltic Pipe"), ali i prije toga želi iskoristiti novi terminal za ukapljeni plin (LNG) svoje luke Świnoujście. Ona leži na samoj granici s Njemačkom, ali Poljacima nije baš drago da potrošači preko granice nisu previše zainteresirani - sve dok im plin stiže preko Nord Streama i OPAL-a.

Doduše još i u hladnom ratu je tadašnja Savezna Republika Njemačka, dakle zapadna Njemačka uredno kupovala plin iz SSSR-a, makar su istovremeno sovjetske rakete bile usmjerene na njemačke gradove i svi su naizgled bili sretni i zadovoljni. Ali je ipak opravdan prigovor Poljske kako se Njemačka ne može pouzdati na "vječito prijateljstvo" s Rusijom i ponašati kao da se ništa ne događa, samo da bi na neki, po mogućnosti na način koji jamči najveću dobit, opskrbila svoje potrošače. Njemačka, a niti Europa se ne mogu pouzdati da "više uvoza ruskog plina i više direktnih plinovoda onda znači i više sigurnosti u opskrbi", upozorava Agata Łoskot-Strachota iz Centra za istraživanje istoka u Varšavi.